(Autor ove poznate fotografije ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. je Milan Pavić, a fotografija se čuva u Hrvatski povijesni muzej)
Toga 8. svibnja 1945. Zagreb nije zanijemio zbog rata, nego zbog onoga što je tek dolazilo. Ulice su još nosile miris staroga grada, gospodskih kaputa, tramvaja i kavana u kojima se nekad razgovaralo tiho i pristojno, a onda su u taj isti grad ušli novi gospodari života i smrti. Nisu donijeli samo novu vlast, nego i duh osvete, revolucije i straha. Bio je to sudar dva svijeta. Jednog svijeta koji je stoljećima gradio kulturu, vjeru i građanski život, i drugog koji je u grad ulazio s puškom, ideologijom i mržnjom prema svemu što nije bilo po njihovoj mjeri.
Ljudi su stajali uz rubove ulica i gledali. Neki u tišini, neki sa spuštenim pogledom. Znali su da dolazi vrijeme u kojem više neće vrijediti znanje, poštenje ni obrazovanje, nego podobnost Partiji. Vrijeme u kojem će mnogi gospodini završiti kao neprijatelji naroda, a oni najglasniji i najokrutniji 'šumski razbojnici' postati sudci tuđih života. Zagreb je toga dana gledao sudar kulture i primitivizma, sudar uljuđenog građanskog svijeta s revolucionarnom silom koja je pod parolom oslobođenja donosila krvave čistke.
I nije narod najviše boljelo siromaštvo tih ljudi koji su ulazili u grad. Hrvatski čovjek je oduvijek razumio sirotinju. Boljela ga je mržnja prema svemu hrvatskom, prema vjeri, prema ljudima koji su generacijama stvarali domove, škole, obrte i obitelji. Boljela ga je činjenica da su mnogi koji su jučer bili nitko preko noći dobili pravo odlučivati tko će živjeti, a tko nestati u noći bez suda i bez groba.
Tih dana Zagreb nije izgubio samo državu. Izgubio je sigurnost, istinu i glas. Počelo je vrijeme kada su se vrata otvarala šapatom, kada se križ skrivao, a hrvatsko ime izgovaralo oprezno. Mnogi su završili u jamama, na križnim putevima i u tišini o kojoj se desetljećima nije smjelo govoriti. Grad je izvana ostao isti, ali duša mu je bila ranjena.
A danas, kada neki pokušavaju romantizirati ta vremena i od zločinaca praviti heroje, ova fotografija stoji kao nijemi svjedok jednog prijeloma povijesti. Zbog simbolike trenutka u kojem je jedan svijet nestajao pred očima naroda, a drugi dolazio uvjeren da primitivnom silom i zločinima može izbrisati sve prije sebe.
Ali nije uspio. Jer Hrvatska nije živjela u partijskim uredima ni u crvenim knjižicama. Živjela je u srcima običnih ljudi, u molitvi naših majki, u tišini očeva koji su pretrpjeli nepravdu i u ljubavi prema zemlji koja je preživjela i careve i diktatore. Zato istina nikada nije potpuno nestala. Samo je čekala da je narod ponovno smije izgovoriti naglas.
Primjedbe
Objavi komentar