Bio je srpanj 2025. Težak i vreo, pun onog pritiska u zraku koji ne dolazi od sunca, nego od sjećanja. Čak je i nebo nad gradom šutjelo. Sve do večeri, kad se otvorilo – ne zbog kiše, nego zbog pjesme.
Hipodrom je bio prepun. More ljudi. Zastave. Dlanovi na srcima. Disali smo kao jedno tijelo, jedno srce. Domovina.
Na pozornicu je zakoračio Thompson. Gomila je uzdahnula. On je samo podigao ruku i rekao:
"Ova je za sve one koji više nisu s nama – za suborce, prijatelje, za one koji su dali život za Domovinu..."
Tišina je pala. Iskrena, duboka, sveta. Ona tišina koja govori više od riječi. Kao kad kapelica zamiriši na vosak i tamjan, a znaš da netko moli.
A onda – pjesma. Ona poznata. Tisuće glasova, jedan ritam. Srce Domovine kucalo je pod otvorenim nebom, glasno i ponosno.
Svi su pjevali. Osim mene.
Stajao sam među njima, ali nisam bio s njima. Pogled mi je bio prikovan za pozornicu, ali nisam vidio nju. Vidio sam druge – one koje više ne mogu zagrliti.
Glava mi je klonula. Suze su same krenule. Nisam ih skrivao. Nisam mogao.
Ne diraj mi suze, brate.
U njima su svi koje volim.
Bio je to trenutak bez zvuka. Nisam čuo ni pjesmu, ni ljude. Samo ono što je ostalo u meni – njihovi glasovi, smijeh, tišina između rafala.
Moja braća po oružju.
Sjetio sam se Marka. Onog pogleda prije zadnje bitke, i njegove riječi, onako napola u šali, napola u istini:
"Nek barem bude brzo. I sa smiješkom."
Bio je najmlađi među nama. Uvijek je nosio sliku sestre u džepu. Uspio ju je jednom nazvati, između dvije akcije. Rekao joj je da je sve u redu. Lagao je. Ali s ljubavlju.
I onda, kad je otišao... nešto se otvorilo u meni. Nije to bila rana. Rana zaraste.
Ovo... ovo ostaje.
Tišina između dva rafala – ona koja nikad ne završi.
Pjesma je išla dalje. Ljudi su pjevali. Neki su plakali. Držali su se za ruke. Grlili. Disali uspomene.
"Zašto gledamo opet u dvije čaše, brate, ne pitaj.
Jedna budi mi nadu,
druga neki lažan osjećaj..."
Okrenuo sam glavu. Lijevo – otac i sin. Desno – par u zastavi, ljube se kroz suze. Lica ispisana ljubavlju, tugom, pobjedom.
Ja sam samo zatvorio oči.
Volim ovu predivnu zemlju. Ne samo zbog zemlje. Nego zbog ljudi. Zbog onih koji su je branili kad je bilo najteže. I ostali u njoj. Zauvijek.
Volim je jer sam tu krvario. Jer sam tu sahranio prijatelje. Jer je moja majka molila svaki dan da se vratim. I jer sam se, unatoč svemu, vratio.
Kad je koncert završio, ljudi su krenuli prema izlazu. Tisuće koraka, polaganih i teških. Šapat. Suze. Osmijeh.
Pobjednici idu kućama.
Ja sam ostao još malo. Kao da nisam imao kamo. Imao sam – ali nisam još htio...
Sjeo sam. Sam.
Ali nikad manje sam.
Jer u tišini hiodroma, u zračnoj praznini nakon glazbe, moglo se čuti ono što se inače ne čuje. Disanje prošlosti. Otisci onih kojih više nema.
Pogledao sam prema praznoj pozornici. Pa u nebo. Bilo je mirno. Toplo. Kao pogled prijatelja koji ti ništa ne mora reći.
I tiho, gotovo nečujno, rekao:
"Hvala vam, braćo."
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar