Prema podacima iz beogradskih arhiva i popisa stanovništva iz vremena Kraljevine Jugoslavije i kasnije FNRJ, između 1921. i 1948. godine nestalo je 1.924.304 Hrvata. U istom razdoblju, broj Srba u istim statistikama porastao je za gotovo milijun – točnije, za 954.060.
Te brojke nisu samo suha statistika. One su svjedočanstvo jedne duboko nepravedne i tragične povijesti – povijesti u kojoj je hrvatski narod sustavno smanjivan, dok su drugi rasli. I to ne zbog prirodnog demografskog kretanja, nego zbog nečeg daleko mračnijeg.
Kraljevina Jugoslavija – početak sustavnog brisanja hrvatskog identiteta
Kada se 1921. godine popisivalo stanovništvo Kraljevine SHS, u zemlji je živjelo 4,7 milijuna rimokatolika – većinom Hrvata. Do 1931. godine, taj broj je rastao znatno sporije od pravoslavnog stanovništva. U deset godina, broj pravoslavnih porastao je za više od 1,1 milijun, dok je broj rimokatolika jedva dosegnuo pola tog rasta.
To nije bila slučajnost. Bila je to posljedica politike centralizacije, nasilne asimilacije i gušenja hrvatske državnosti, koja je tada bila nepoželjna u beogradskim političkim krugovima.
Između dvaju ratova – krvave godine šutnje
Između 1921. i 1948. Hrvatska prolazi kroz tri režima – monarhističku Jugoslaviju, ratne godine NDH i poratnu komunističku Jugoslaviju. U tom razdoblju, gotovo dva milijuna Hrvata nestaju iz statistike.
Nestali u ratu, ubijeni u poraću, protjerani ili izbrisani iz nacionalnih rubrika popisa – sve to dio je iste priče: priče o narodu koji je preživio vlastitu demografsku tragediju.
Nasuprot tomu, broj Srba raste. Prema službenim podacima Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda, broj Srba u FNRJ porastao je s 6,5 milijuna (1948.) na 7,8 milijuna (1961.), što je povećanje od gotovo 20%. U istom razdoblju, broj Hrvata jedva prelazi 3,7 milijuna na 4,2 milijuna – rast od tek 13%.
Kako je moguće da nakon dva svjetska rata, u kojima su stradali svi narodi, jedan narod raste gotovo dvostruko brže od drugog?
Odgovor nije u prirodi, nego u politici.
1945. – godina šutnje i straha
Kada je rat završio, za mnoge Hrvate nije završilo ništa. Bleiburg, Križni put, Huda jama, Macelj, Kočevski Rog – sve su to rane koje nikada nisu zacijelile, jer su se o njima desetljećima morale prešućivati.
Tisuće svećenika, časnika, seljaka i civila – bez suda, bez dokaza, bez groba.
U to doba, nestajali su ljudi, ali i cijele obitelji. Popisi stanovništva iz 1948. više su nego jasan odraz te istine: narod koji je prije rata imao više od pet milijuna duša, sveden je na manje od četiri.
Povijest pišu pobjednici – ali istina ostaje
Danas, kad imamo pristup podacima i dokumentima, ne možemo više zatvarati oči.
Statistika jasno pokazuje da se nad Hrvatima između 1921. i 1948. dogodila demografska katastrofa – bilo kroz ratne gubitke, komunističke čistke, masovne progone ili sustavno iseljavanje pod pritiskom režima.
I dok su drugi rasli, mi smo nestajali.
Ne zato što nas je bilo manje, nego zato što su nas učinili manjima – najprije na popisu, a potom u povijesti.
Vrijeme je da progovorimo brojkama
Jer iza svake brojke stoji ime.
Iza svakog postotka stoji život, obitelj, zavičaj.
Iza svake statistike – istina koju su pokušali zatrti, ali nisu uspjeli.
Kada zbrojiš sve te „nestale“, dobiješ šapat iz jama i rovova, iz logora i šuma, iz tišine koja traje predugo.
To nisu samo godine – to su životi koji su nestali da bi drugi mogli pisati povijest po svojoj mjeri.
I zato, kad danas gledamo te brojke, ne gledamo u suhe podatke. Gledamo u istinu koju su skrivali pod zemljom, u kosti koje su mislili da će ostati bezimene.
Gledamo u naše djedove i majke, u izgubljenu Hrvatsku između redaka beogradskih popisa i komunističkih izvještaja.
I neka imena i brojevi ostanu zauvijek zapisani – jer narod koji zaboravi svoje nestale, zaboravlja i sebe.
Zato nećemo šutjeti.
Nećemo dopustiti da se naša istina briše kao što su brisali naša imena.
Jer Hrvatska nije broj.
Hrvatska je svaka suza majke koja je čekala sina.
Hrvatska je svaki križ bez imena i svaka tiha molitva iz jame.
I dok god ih se sjećamo – nisu nestali.
Nestali su oni koji su mislili da će ih zauvijek sakriti.
Primjedbe
Objavi komentar