NOĆ JE UBOJICA, A DAN KAO PLUG KOJI VUČEŠ

Noć je u ratu bila ubojica, tiha i podmukla, bez lica i bez milosti, a dan, iako obasjan suncem, nije donosio olakšanje nego je bio kao plug koji moraš vući kroz tvrdu, neobrađenu zemlju vlastite duše, kroz umor koji se ne može odspavati i kroz misli koje ne možeš ostaviti iza sebe, pa ideš naprijed jer moraš, jer nemaš izbora, jer iza tebe nema ničega osim onoga što ne želiš ponovno gledati.

Noć nije bila vrijeme odmora, nego vrijeme kada se sve u tebi budi, kada svaki šum dobije značenje i kada vjetar u travi ne zvuči kao priroda nego kao prijetnja, kao korak koji se približava, kao nešto što dolazi po tebe, pa ležiš i ne spavaš, nego osluškuješ, napet, svjestan da između tebe i jutra stoji samo sreća, ili nesreća, i ništa više.

Granate su padale bez upozorenja i bez pravila, ali noću su imale drugačiju težinu, jer su dolazile zajedno sa strahom koji se uvlači pod kožu i ostaje tamo, zajedno sa zasjedama koje nisi mogao predvidjeti i vatrom koja ti je parala noć i misli, a onda bi došla tišina, gusta i teška, i baš ta tišina bila je najgora, jer si u njoj znao da nešto više nikada neće biti isto.

Sjećam se glasova, dozivanja u mraku, poznatih glasova koji su značili život, sigurnost, prisutnost, i onda trenutka kada jedan od tih glasova jednostavno nestane, kada shvatiš da ga više nikada nećeš čuti, i tada prvi put osjetiš što znači gubitak koji nema riječi, koji nema objašnjenje i koji se ne može podijeliti ni s kim.

O tim trenucima nema zapisa koji bi ih mogli nositi, nema rečenica koje bi ih mogle obuhvatiti, jer oni ne pripadaju papirima ni presudama ni govorima, nego ostaju u čovjeku, urezani duboko, tamo gdje ih nitko ne vidi, ali gdje stalno postoje.

Trideset godina poslije, život izvana izgleda uredno i gotovo obično, ustaneš ujutro, odeš na posao, odradiš što treba, platiš račune, sjedneš s ljudima i pričaš o svakodnevnim stvarima, o vremenu koje se mijenja, o politici koja uvijek izaziva podjele, o nogometu koji barem na trenutak spoji ljude, i nasmiješ se djeci koji ne znaju i ne trebaju znati ono što ti nosiš.

Izgledaš kao i svi drugi, možda čak i mirnije od mnogih.

Ali iznutra, ti i dalje vučeš taj isti plug, kroz iste nevidljive brazde koje su duboke i teške, i koje ne nestaju s godinama, nego se samo naučiš hodati po njima, polako, oprezno, da se ne slomiš.

Danas, kada bi trebalo biti lakše, često postane teže, jer oni koji nisu bili tamo, koji nisu osjetili noć ni taj strah, danas uzimaju pravo da tumače, da okreću priče, da pišu istinu kako njima odgovara, i dok se po sudovima i papirima slažu konstrukcije, ti ponovno osjetiš nešto poznato, nešto što si mislio da si ostavio iza sebe – strah, ali ovaj put drukčiji, hladniji i tiši, ali jednako stvaran.

Gledaš kako neki grade svoje živote i karijere na pričama koje nisu njihove, kako trguju sjećanjima i sudbinama, i shvatiš da u tom svijetu istina nije uvijek dovoljna, i da ponekad, ako se nađeš na krivom mjestu u tuđoj priči, možeš postati kriv bez obzira na to što znaš da nisi.

To je ona gorka istina koju čovjek teško izgovara, ali je nosi.

A noć, ona nikada zapravo nije otišla, samo se promijenila, pa sada dolazi tiše, u tri ujutro, bez eksplozija i bez pucnjeva, ali sa slikama koje su jednako snažne, koje se vraćaju bez pitanja i bez najave, i vrate te tamo gdje si bio, među ljude koji više nisu tu.

Ponekad odeš do grobova, staneš i gledaš u ta imena i godine koje su stale prerano, tih mladića, dvadeset i nešto godina, život pred njima, a nisu stigli ništa, ni voljeti kako su mogli, ni stvoriti obitelj, ni ostaviti trag koji su zaslužili, osim ovog koji ti sada gledaš.

Njihove majke ostale su bez onoga što se ne može nadoknaditi, bez budućnosti koju su zamišljale, bez unučadi koju nikada neće držati u naručju, i ta tišina koja ih okružuje teža je od bilo kakvog krika.

Stojiš tu i govoriš im, tiho, gotovo šapatom, kao da ih ne želiš uznemiriti, govoriš im da selo još stoji, da ima djece, da ima života, da nije sve nestalo, i iako znaš da je to razgovor bez odgovora, negdje duboko osjećaš da te ipak čuju.

Jer postoji nešto što ne možeš objasniti, ali znaš da postoji.

I znaš da ih ne smiješ iznevjeriti, jer bi te bilo sram stati pred njihove grobove kao netko tko je zaboravio, kao netko tko je postao nešto drugo, nešto što nema veze s onim što ste bili tada.

To nije samo sjećanje, to je odgovornost koja ne prestaje.

A majke, one koje nisu nosile oružje, nosile su nešto teže, jer su živjele u čekanju koje nema kraja, u neizvjesnosti koja izjeda i u vjeri koja jedina ostaje, pa ih vidiš kako sjede s krunicom u ruci, u tišini koja govori više od bilo kakvih riječi, i shvatiš da postoji rat koji se ne vidi, ali traje jednako dugo.

I kada sve prođe, kada godine naprave svoje i kada izvana sve izgleda kao da je došlo na svoje mjesto, ostaneš ti i ono što nosiš, ostaneš ti i tvoje noći.

Ali unatoč svemu, unatoč težini i unatoč svemu što je bilo i što još uvijek jest, postoji jedna misao koja te drži, jedna rečenica koju ne daš nikome da ti uzme:
dok god vučeš taj plug, dok god ideš naprijed, makar sporo, makar teško i bez ičije pomoći, noć te nije pobijedila.

Jer ti si jedan od onih iz devedesetih.
I još si tu.

Primjedbe

Objavi komentar