Dok su jedni zatvarali škure i gasili svjetla da se ne vidi kuća, mi smo gazili blato do listova, mokri do kože, s puškom koja ti postane ruka. Nismo birali rat, rat je došao po nas. Kad ti netko krene na dom, na staru majku, na križ na zidu, ne pitaš koliko će boljeti. Staneš. I dok izdržiš.
Sjećam se noći kad je magla legla po livadi kao pokrov. Ležimo u kanalu, hladnoća dere kosti, a iz šume krene rafal, pa drugi, pa treći. Zemlja pršti po licu, srce lupa kao ludo, a jedni druge šaptom hrabrimo: “Izdrži… izdrži…” I izdržiš. Ne zato što si hrabar, nego zato što nemaš kud. Kad se digneš i potrčiš, ne znaš hoćeš li pasti od metka ili od ...
Dok smo mi nosili ranjene kroz jarak, oni su negdje točili pivo i komentirali kako je opet napeto na televiziji. Dok smo mi razmišljali o suborcu koji se nije vratio, oni su razmišljali kako doći do bolje pozicije, čina, odličja, stana i naslovnica.
Ne zamjeram nikome što se bojao. Rat nije za svakoga. Ali zamjeram kad mi danas netko tko je rat gledao iz fotelje, uredske stolice ..., kaže: “Mi smo branili Hrvatsku.” Ta riječ — mi — zapne u grlu kao dim od baruta.
Gdje ste bili vi kad su sela gorjela? Kad je J. ostao ležati kraj ceste? Kad smo ga pokrili jaknom jer drugo nismo imali?
Mi nismo ratovali za činove, papire ni mirovine. Ratovali smo jer da nismo, ne bi bilo ničega. Nema tog novca koji može platiti onu tišinu poslije pucnjave, kad shvatiš da se netko više nikada neće javiti na prozivku. Nema tog odličja koje može oprati miris krvi s ruku.
A danas, vidi čuda, najurednije papire imaju oni koji su tada bili najdalje od prve crte. Uniforme su im uvijek bile čiste, priče ispeglane, sjećanja složena kao u vitrini. Samo rov ne mogu ispeglati. Rov pamti tko je ostao kad je zagustilo, a tko je nestao.
Zato nemojmo glumiti da smo svi bili isto. Nismo. Bili smo podijeljeni: na nas koji smo stajali kad je gorjelo i na vas koji ste se sklanjali. Danas možete imati govore i kamere, ali ono što smo mi nosili na leđima ne možete ni nositi ni razumjeti.
Jer rat nisu vaše namještene fotografije. Rat pamti blato pod noktima, krv po rukavima i onu mrtvu tišinu kad se dim raziđe.
A u toj tišini se jasno zna tko je bio mi — a tko je ostao vi.
Primjedbe
Objavi komentar