Među sjenama i svjetlom

 Vraćam se. Ne cestom ni vlakom, nego mislima.

Ne treba meni karta. Dovoljno je zatvoriti oči i selo se samo otvori. Kao rana koja nikad pravo nije zarasla. Kuće su obnovljene, okrečene, novi prozori sjaje na suncu. Lijepo sve izgleda, nema što. Ali ispod žbuke postoji druga boja. Tamnija. Ona koju nitko ne kreči.

Zidovi stoje tvrdo, ravno, kao da prkose svemu. Ali kad čovjek zastane i posluša tišinu, učini mu se da ispod svega nešto podrhtava. Kao da pamte. A zidovi, vjerujte mi, pamte više nego ljudi.

Miris dima s ognjišta još se vuče po dvorištima. Uvijek isti miris. Malo djetinjstvo, malo rat. Sve u jednom dahu. I svaki put me pogodi isto pitanje: kako isti zrak može nositi i smijeh i jauk?

Rat nije završio kad su granate umuknule. Samo je promijenio adresu. Preselio se u nas koji smo ostali. U ruke koje znaju zadrhtati bez razloga. U prsa koja se stegnu na svaki jači prasak. U noći kad se trgneš, znojnog čela, pa nekoliko sekundi ne znaš gdje si… ali znaš gdje si bio. I to je dovoljno.

Zna mi se učiniti da čujem vrata kojih više nema. Vjetar kroz prozore koji su davno zamijenjeni. Korake koji ne pripadaju ovom vremenu. Okrenem se, a iza mene samo tišina. Teška kao kamen.

U snovima hodam grobljem bez godina. Tamo križevi ne broje ljeta, nego ljubav. Devetnaest. Dvadeset dvije. Dvadeset pet. Brojevi koji su tek trebali početi živjeti, a već su stali. I uvijek isto pitanje — po kojoj je mjeri odlučeno da sam ja ostao, a oni nisu?

Sjećam se njihovih lica. Nasmijana. Prkosna. Mlada. Ona mladost koja vjeruje da je ništa ne može slomiti. Trčali su prvi. Nisu znali nazad. Pokrivali su druge, na sebe nisu mislili. A kad su padali, padali su tiho. Kao da im je žao što nas ostavljaju.

Jednom sam držao ruku koja se hladila brže nego što sam mogao prihvatiti da odlazi. Rekao je samo:

„Reci majci, ocu, mojima ... da sam se borio pošteno.”

Ta rečenica još živi u meni. Teža od svih spomenika. U njoj je njegova mladost. Njegova hrabrost. I naša istina.

Kad se vratim kući, sve je isto, a opet ništa nije isto. Djeca trče, ljudi pričaju, netko se smije. Ali smijeh kratko traje. Kao da se svi pomalo bojimo predugo biti sretni.

Pred jednom kućom u mojim mislima stoji čizma. Sama. Čeka nogu koja se nikad neće vratiti. Njegova majka sjedi na klupi. Ruke mirne, ali pogled nosi sve. Ne pita. Ne prigovara. Samo nosi. A nositi bol, to je najteži rat. I majke ga vode do kraja.

Možda su majke najtiši heroji našeg vremena. Mi smo pucali. One su ostajale. Mi smo vikali. One su šutjele. I u toj šutnji držale svijet da se ne raspadne.

Vrijeme ne liječi, kako kažu. Vrijeme samo prekrije. Kao prašina kamen. Kao trava rov. Naučiš hodati s teretom, ali ga nikad ne spuštaš. Imena nosiš u sebi kao molitvu koju nitko drugi ne čuje. Ponavljaš ih kad sve utihne, da ne nestanu.

Na kraju čovjek shvati da život nije u trajanju. Ne broje se rođendani ni kalendari. Broji se koliko si volio. Koliko si dao kad nisi morao. Koliko si stao ispred drugoga kad je bilo najteže.

Naši nisu otišli prazni. Otišli su puni, do zadnjeg daha. A mi koji smo ostali nosimo ono što su nam ostavili. Njihovu svjetlost.

Rat je mogao uzeti tijelo, ali ne i svjetlost.