Nije to ona čista voda iz sjećanja, iz ljeta i rijeka koje su nekad značile odmor. Ova je hladna, mutna, teška. Ulazi u odjeću, vuče je prema dolje, lijepi se za kožu kao nešto što te želi zadržati. Svaki pokret je sporiji nego što bi trebao biti. Svaki udah oprezan.
Dok plivam kroz vodu, osjećam ih. Ne moram ih vidjeti. Dovoljno je znati da su tu. Pogledi ispod površine, kratki trzaji u mutnilu, krugovi koji se šire i zatvaraju. Pirane. Male. Gladne. Strpljive. Oštre kao nož. Ne jure. Ne napadaju naslijepo. One čekaju. Uvijek čekaju slabost.
Ispod mene, u dubini, leže ulice. Prolazi kojima se nekad hodalo bez razmišljanja. Prozori koji su gledali prema nebu, a sad gledaju u mrak. Vrata koja se više nikad neće otvoriti. Grad je još uvijek tu, ali više ne pripada nikome.
U daljini, kroz maglu i lom svjetla na vodi, stoji crkva. Ili ono što je od nje ostalo.
Toranj je savijen, kao čovjek koji je predugo nosio teret. Krov je probijen, zidovi nagrizeni vremenom i vodom. Nekad je bila utočište. Nekad su se u nju ulazilo da bi se nešto molilo, oprostilo, obećalo. Sad je spomenik. Ne vjeri, nego strahu. Borbi. Gubicima.
I ipak, iznad svega toga, iznad ruševina, iznad vode, iznad kostiju stoji zastava.
Vjetri se polako, tvrdoglavo. Crvena, bijela i plava. Ne kao pobjednička objava, nego kao dokaz. Dokaz da još dišemo. Da pogled još nije potonuo. Da nije sve progutala voda.
Podignem ruku da obrišem vodu s lica. Prsti mi dodiruju nešto ispod površine. Kamen.
Hladan. Tvrd. Nepomičan. Kao da je čekao da ga netko opet dotakne. Držim ga trenutak duže nego što treba. Kao da se preko njega mogu spojiti s nečim što je bilo prije. Dodirujem pepeo. Dodirujem prošlost. Dodirujem ono što se ne može vratiti, ali se ne smije zaboraviti.
Pirane plivaju dalje. Krugovi se šire, zatvaraju, pa opet šire. One ne razumiju zašto sam još uvijek ovdje. Ne razumiju instinkt koji nas je držao iznad vode svih ovih godina. Samo dah. Samo nagon za preživljavanjem. Samo odbijanje da se potone.
Gledam prema horizontu. Ondje gdje se voda i nebo stapaju, gdje se ne vidi granica. Osluškujem. Voda ima svoj zvuk, tihi šum, gotovo šapat. I u tom šapatu shvaćam nešto što sam znao i prije, ali sada je jasno.
Oni koji su stajali na obali i smijali se još uvijek misle da je život farsa. Da se sve može okrenuti na šalu, na cinizam, na podsmijeh. Nikad nisu ušli u vodu. Nikad nisu osjetili kako ti hladnoća steže prsa.
Ali mi znamo bolje. Mi smo prošli kroz blato i krv. Kroz kišu i sunce. Kroz ljeta koja su pekla i zime koje su grizle jače od svakog neprijatelja. Naučili smo plivati kad više nije bilo izbora. Naučili smo šutjeti kad je buka bila opasnija od metka. Naučili smo gledati ispod površine.
Kad izronim, vidim jasno. Tko je riba, a tko pirana.
To se ne može naučiti iz knjiga. Ne može se ukrasti. Ne može se odglumiti. Pogled ne laže. Tijelo pamti. Voda pamti. Voda ne prašta.
Stojim tako, napola u vodi, napola iznad nje. Ispred mene zastava. Iza mene potopljeni grad. Ispod mene tama koja kruži i čeka. Ne osjećam trijumf. Ne osjećam poraz. Osjećam težinu. I mir koji dolazi s njom.
Znam tko sam. Znam da sam preživio. Znam da sam još uvijek tu.
------
Voda mi polako pada s ramena dok izlazim na ono što je nekad bila obala.
Nekad. Ta riječ više nema isto značenje. Obala je sada rub između onoga što se još drži i onoga što je već izgubljeno. Blato pod nogama uvlači se u čizme, pokušava me zadržati, kao da i ono zna da nema smisla ići dalje. Ali idem.
Iza mene voda šušti, pomiče se, zatvara trag. Pirane ostaju dolje. Ne zato što su odustale, nego zato što znaju da još nije vrijeme. One uvijek znaju čekati.
Zastava se čuje prije nego što se vidi. Platno udara o jarbol kratkim, tvrdim zvukovima. Nema u tom zvuku ponosa. Samo upornost. Kao srce koje kuca i kad više nema razloga da kuca brzo.
Prolazim pored ostataka grada. Zidovi su ogoljeni, prozori prazni, bez stakla, bez pogleda. Na nekim mjestima još se vide tragovi života: izblijedjeli natpisi, komadi namještaja zaglavljeni u kutovima, dječja igračka napola utisnuta u mulj. Sve stoji tamo gdje je voda odlučila stati.
Crkva je bliže nego što je izgledala iz vode. Ulazim unutra kroz rupu gdje su nekad bila vrata. Pod je neravan, prekriven nanosima blata i kamenja. Miris vlage i starog drveta miješa se s nečim težim, mirisom vremena koje se ovdje zaustavilo. Pogledam prema gore. Neba se vidi više nego krova.
Ovdje se nekad šaptalo. Ovdje su ljudi vjerovali da riječi izgovorene tiše vrijede više. Sad nema tišine. Samo jeka mojih koraka.
Sjednem na kameni blok koji je nekad bio oltar. Skinem rukavice. Ruke su mi ispucale, koža tvrda, ožiljci stari. Ne boli više. Bol je davno prestala biti problem. Ono što ostaje je sjećanje.
Sjećam se lica koja nisu izronila. Glasova koji su se izgubili u vodi. Obećanja koja su bila dana, pa prekinuta. Ne osjećam krivnju. Krivnja je luksuz za one koji nisu morali birati.
Vani vjetar opet zatrese zastavu. Ustanem.
Ne ostajem dugo na mjestima koja su pretvorena u spomenike. Naučio sam da predugo zadržavanje ubija isto kao i voda. Pogledam još jednom prema unutrašnjosti crkve, pa se okrenem prema izlazu.
I tada čujem nešto drugo. Nije voda. Nije vjetar. Koraci.
Daleki, ali stvarni. Spori. Oprezni. Ne skrivaju se dobro. Znam taj zvuk. Znam taj ritam. Ljudi koji su predugo hodali po rubu, pa su zaboravili kako zvuči siguran korak.
Ne posežem za oružjem odmah. Samo se okrenem i stanem tako da me vide.
Iz tame izlaze siluete. Dvoje. Možda troje. Mršavi, umorni, ali živi. Pogledi su im nemirni, ali nisu prazni. To nije glad. Nije krug pirana.
To su ribe koje još plivaju.
Nitko ne govori nekoliko trenutaka. Onda jedan od njih klimne glavom. Ne kao pozdrav. Kao priznanje.
Vidjeli su zastavu. Vidjeli su crkvu. Vidjeli su vodu. I mene kako sam izašao iz nje.
Znam što će pitati. Znam što žele čuti. Uvijek je isto pitanje, samo se nikad ne izgovori.
Isplati li se još ostati iznad površine? Ne odgovaram riječima. Samo se okrenem prema vodi, prema gradu ispod nje, prema zastavi koja još stoji, i krenem naprijed.
Ako žele, poći će za mnom. Ako ne, voda ih čeka. Ona uvijek čeka.
A ja idem dalje. Jer nisam preživio da bih stao.
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar