Vrata svjetla

 Možda nekada, kada sı zatvoren u mrak, otvoriš oči kako bi vidio vrata koja je Bog otvorio za tebe

Dugo je spavao kad je sve završilo — prvi put bez uniforme, bez oružja.
Spavao je kao čovjek koji se boji otvoriti oči.

Kad bi se probudio, nije znao je li stvarno budan ili još uvijek sanja rov, detonaciju, krik.
Nije znao tko je stvarno živ, a tko nije.
U mislima su mu dolazili suborci — neki nasmijani, neki krvavi — i nije znao je li ih doista vidio ili ih samo sanja.
Ponekad bi u polusnu pomislio da su svi još tamo, i da se on još nije vratio.

Kad je napokon skupio snagu ..., stao je pred vrata svoje kuće.
Vrata stara, izgrebana, ...
Stajao je dugo, nesiguran, kao da iza njih možda više ništa nema.
A onda je, u toj tišini, ugledao tanku zraku svjetla kroz ključanicu.
Zraku koja je izgledala kao da dolazi iz drugog svijeta.

Prišao je. Položio ruku na hladnu kvaku, i osjetio da drhti — ne od zime, nego od straha da bi moglo biti prazno.
Otvorio ih polako.
Unutra miris spaljenog drva, vlage, pepela... i tišina koja je odzvanjala kao molitva.

U kutu je stajala sveta slika, napola izblijedjela, ali netaknuta.
Tada su mu se razlile suze, tihe, bez jecaja.
Kroz njih je prošaptao: „Gospodine... hvala Ti što sam se probudio.“

Shvatio je tada — Bog ne govori uvijek riječima.
Ponekad šuti, dok nas budi iz najduljeg sna.
Vrata su se otvorila — ne samo kuće, nego i duše.
A iza njih — svjetlo, mir i Domovina.