Studeni je mjesec kad zemlja utihne, kad vjetar nosi mirise dima, paljevine i neke tihe, stare tuge. Na rubu slavonske ravnice, ispred izblijedjelog križa, stoje poderane vojničke čizme. Napuštene. Umorne. Iznošene. Svjedoci dana koji su promijenili zemlju, bitaka koje su krojile sudbinu, suza i ponosa koje nitko nije mogao sakriti.
Možda su pripadale nekome tko se nikada nije vratio. Nekome čije ime tiho odzvanja u molitvama majki i u šutnji suboraca.
Plakale su tada Slavonija i Posavina. Jecale su sinje vode Jadrana. Šaptale su ličke šume dok je Dinara kriknula bolom. Velebit je šutio, ali su mu vrhovi pamtili – i zadnji uzdah, i zadnji pogled prema nebu, i zadnji pozdrav majci, sestri, voljenoj.
Zemlja je zapamtila svaki korak, svaki pad, svaki san koji nije dosanjan.
Te čizme više ne gaze ni po blatu ni po snijegu.
Sad stoje kao nijemi spomenik – na onog koji je ostavio sve, da bismo mi imali sve.
Bio je samo jedan među mnogima.
Običan čovjek iz malog sela, grada, zaseoka… s očima punim ljubavi za Domovinu.
Nije tražio ništa. Samo da njegovi žive slobodno.
I zato se u studenom, kad noći postanu duže, a srca teža, prisjećamo tih koraka.
I šaptom kažemo: Hvala.
Za svaki dah slobode.
Za svaku suzu tuge.
Za svaki život koji je stao – da bi naši nastavili.
Jer plakala je cijela Domovina.
A mi se danas klanjamo onima zbog kojih još diše.
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar