Od samostalnosti RH – ni jedna stranka nije pokrenula naplatu ratne odštete od Srbije!


Od onog trenutka kad je Hrvatska postala samostalna, vjerovali smo da će doći dan kad će se zatražiti pravda.

Ne osveta, ne mržnja — nego ono što pripada svakom narodu koji je pretrpio rat, razaranja i smrt.
Vjerovali smo da će netko, jednom, u ime svih nas, izgovoriti:
„Tko će platiti spaljena sela, srušene crkve i izgubljene živote?“

Ali taj dan nikad nije došao.
Trideset godina poslije, nijedna hrvatska vlada nije pokrenula naplatu ratne odštete od Srbije.
Ni jedna.

Smjenjivali su se premijeri i ministri, donosile deklaracije, rezale vrpce, dijelile funkcije.
I svi su imali „važnijih tema“.
A pravda za Hrvatsku ostala je zaboravljena u ladicama i govorima bez djela.

U međuvremenu, Vukovar još uvijek broji nestale.
U Škabrnji se svijeće pale, ali nitko ne spominje tko bi trebao odgovarati.
U Petrinji, Saborskom, Voćinu, Nadinima, Miljevcima – svaka kuća ima svoju ranu, svaka majka ime koje nikad nije dočekalo povratak.
I nitko da kaže: „Ovo se ne smije zaboraviti. Ovo se mora platiti.“

Ne radi se o novcu. Radi se o dostojanstvu naroda koji je preživio agresiju i koji zaslužuje da mu se ne briše istina. Radi se o poštovanju prema onima koji su umrli s krunicom u ruci, braneći prag svoje kuće.

A danas? Šute svi. Oni koji su se zaklinjali u Domovinu, oni koji su se kitili tuđom žrtvom, oni koji su zaboravili da sloboda nije politički kapital nego krvava zakletva.

I zato, dok prolazim pokraj ruševina koje su danas zarasle u travu, pitam se:
Je li Hrvatska zaboravila koliko je koštala njezina sloboda?
Jer kad prestanemo tražiti pravdu — prestajemo biti narod koji zna što znači boriti se.

Ali još nije kasno. Još ima onih koji pamte, još ima onih koji šute s poštovanjem, ali misle glasno.
I još ima mladih koji ne žele živjeti u zemlji bez istine.

Njima treba reći istinu.

Da je Domovina obranjena krvlju, ali nije obranjena šutnjom.

Da svaka rana bez pravde ponovno krvari.
I da borba za istinu nikad ne zastarijeva.

Jer ako država zaboravi — narod ne smije.
To dugujemo onima koji su dali sve.
I onima koji tek dolaze.

Primjedbe