Nekad me tako sjećanja vrate… U tu jesen ’91.
Miris dima, lišće natopljeno kišom i tišina šume koju razbije tek škljocanje oružja. Nismo imali mnogo – ni oružja, ni opreme, ni snage ponekad. Ali imali smo ono najvažnije – vjeru da branimo svoje.
Bili smo mladi, gotovo dječaci, ali u očima smo nosili odlučnost starca koji zna da iza njega nema ničega osim doma, majke i križa na uzvisini.
Tu negdje, među tim granama, rodila se Hrvatska.
Ne na papiru, ne u uredima, nego u blatu, strahu i tišini između dva rafala.
Rodila se iz suza i zavjeta da ćemo ostati do kraja.
I zato, kad me sjećanja vrate u tu jesen, vidim opet ona lica – mirna, ponosna, neokaljana.
Neki su ostali tamo zauvijek.
A mi koji smo se vratili – nosimo ih sa sobom, u svakoj pjesmi, svakoj tišini i svakoj jeseni koja miriše na ’91.
🇭🇷 Za one koji su branili svoje.
Primjedbe
Objavi komentar