Bilo je dana kad sam se smijao iskreno, bez razloga, onako kako samo srce zna kad je čisto. Dani kad je život bio lak, kad se činilo da sve ima smisla.
Bilo je i dana kad sam padao, ali sam kroz te padove i rastao. Dani su me učili poniznosti, strpljenju i snazi.
A onda su došli oni najteži – dani kad sam preživljavao. Kad sam disao samo da bih dočekao sutra. Dani u kojima je svaka kap rose na lišću pekla jače nego hladni šumski vjetar, kad je svaki šum grana bio šamar sudbine, a tišina bila teža od najglasnijeg vriska.
Dani kad sam nosio časnu odoru naše Neovisne Hrvatske, i znao da možda neću dočekati novi dan. Dani kad sam gledao u oči smrti, i odlučio da idem dalje. Ne zbog hrabrosti, već zbog ljubavi. Ljubavi prema zemlji, prema ljudima, prema onome što sam branio. Domovinu.
Kad danas sjednem sam u hladu šume i gledam kroz guste krošnje drveća, dok sunčeve zrake probijaju lišće, smiješim se. Ljudi će možda reći da sam lud, ali to su oni koji ne vide ono što ja vidim. Ne osjećaju ono što ja osjećam. Jer taj kamen, to drveće... prošli su tisuće oluja, tisuće jakih vjetrova, i nikad nisu otišli. Ostali su – čvrsti, postojani. Kao i mi. Mi Hrvati!
Zato se smijem. Smijem se dok se dan gasi, smijem se jer znam da će jutro opet doći. Poneki ljudi odlaze, ali život ipak ostaje. Dani prolaze, a svaki od njih ostavlja trag – radost, bol, rast ili borbu.
I svi ti dani – upravo oni – učinili su me ovim što jesam. Ratnik u duši, čovjek u srcu. Preživjeli – i ponosan.
Bilo je i dana kad sam padao, ali sam kroz te padove i rastao. Dani su me učili poniznosti, strpljenju i snazi.
A onda su došli oni najteži – dani kad sam preživljavao. Kad sam disao samo da bih dočekao sutra. Dani u kojima je svaka kap rose na lišću pekla jače nego hladni šumski vjetar, kad je svaki šum grana bio šamar sudbine, a tišina bila teža od najglasnijeg vriska.
Dani kad sam nosio časnu odoru naše Neovisne Hrvatske, i znao da možda neću dočekati novi dan. Dani kad sam gledao u oči smrti, i odlučio da idem dalje. Ne zbog hrabrosti, već zbog ljubavi. Ljubavi prema zemlji, prema ljudima, prema onome što sam branio. Domovinu.
Kad danas sjednem sam u hladu šume i gledam kroz guste krošnje drveća, dok sunčeve zrake probijaju lišće, smiješim se. Ljudi će možda reći da sam lud, ali to su oni koji ne vide ono što ja vidim. Ne osjećaju ono što ja osjećam. Jer taj kamen, to drveće... prošli su tisuće oluja, tisuće jakih vjetrova, i nikad nisu otišli. Ostali su – čvrsti, postojani. Kao i mi. Mi Hrvati!
Zato se smijem. Smijem se dok se dan gasi, smijem se jer znam da će jutro opet doći. Poneki ljudi odlaze, ali život ipak ostaje. Dani prolaze, a svaki od njih ostavlja trag – radost, bol, rast ili borbu.
I svi ti dani – upravo oni – učinili su me ovim što jesam. Ratnik u duši, čovjek u srcu. Preživjeli – i ponosan.
Primjedbe
Objavi komentar