JOŠ SI TU ...

(iz zbirke "Ja sam jedan od onih iz 90-ih")

Neki ljudi se vrate tiho.
Ne zvone na vrata. Ne viču.
Vrate se kao pogled u daljinu, kao val koji nikad ne udara, ali uvijek nosi.
Vrate se kao leptiri.
Oni su naši svjedoci. Naši nestali. Naša snaga.
Oni su još tu.
-----
More je mirno. Prevarantski mirno. Kao da skriva sve ono što su ljudi u njega zaboravili baciti.
Ivan sjedi na stijeni koju vrijeme ne uspijeva razoriti. Ruke su mu spuštene niz bokove, a pogled izgubljen prema horizontu. U tom pogledu spava cijeli jedan rat, desetljeća šutnje i tisuće koraka koji su ga doveli do ovog mjesta. Do tišine.
Ivan živi sam, u kućici iznad uvale. Zidovi su puni starih crno-bijelih fotografija, ali nijedna nema okvir.
„Neka budu slobodne,“ rekao je jednom, kad su ga pitali zašto.
Svako jutro nosi kavu na stijenu. Ne zbog mora. Zbog tišine.
Rat ga je oblikovao, ali ga nije slomio. Nekad zapovjednik voda, danas zapovjednik vlastitih misli. Zna rasporediti bol, staviti je na stražu. Ali ponekad, kad vjetar promijeni smjer, vrati se sve. I tada vidi njih - leptire.
Leptiri koje Ivan vidi nisu plod mašte. Oni su sve što je preživio. I svi koje je izgubio.
Ante, njegov najbolji prijatelj. Tomo, onaj s pjesmom u džepu. Stipe, dragi brajo ...
Ti leptiri ne lete kao drugi. Uvijek dolaze s desne strane ... Kao da pišu rečenice u zraku.
I svaka nosi značenje. Svaka je oprost.
Ivan ih ne lovi. Samo im se smiješi.
Luka ima četrnaest godina. Njegov svijet su siromaštvo, majčina šutnja i prazno mjesto za stolom gdje je nekada sjedio otac. More mu je bijeg. A stijena ... Ona je znatiželja.
Kad prvi put sjedne blizu Ivana, osjeti kao da je prešao neku nevidljivu granicu. Ne govore. Ali Luka se vraća svaki dan. Tišina mu prija. Osjeća da je tu netko tko ne traži objašnjenja.
Jednog dana, Ivan mu pruži metalni privjesak u obliku leptira.
„Što je ovo?“ pita Luka.
„Uspomena,“ odgovori Ivan. „Ali samo za one koji znaju šutjeti.“
Ana prima razglednicu. Bez potpisa, bez povratne adrese. Samo rukopis koji poznaje. Na njoj crtež leptira.
Bio je rat. Ona bolničarka. On ranjenik. Nisu imali vremena za ljubav, samo za istinu. A istina manje boli kad se podijeli.
Bila je jesen, 1992 godina. Soba broj četiri. Miris alkohola i rana. Ivan je ležao nepomično, s povezom preko grudi. Ana mu je mijenjala zavoje svakoga dana. Bez riječi. Ali svakim dodirom, nešto se lomilo. Ne rana, nego tišina među njima.
„Imaš oči onih koji su preživjeli previše,“ rekla mu je jedne večeri.
„A ti ruke koje pamte svaku smrt,“ odgovorio je.
Nisu se ni poljubili. Nisu se ni obećali. Samo su sjeli jedno uz drugo.
Bili su dvoje ljudi u svijetu koji se rušio. I to je bilo dovoljno.
Sada čita razglednicu. Suze joj kapaju po crtežu.
„Još sam tu,“ čita između redova.

Dvadeset godina kasnije.
Ivanove kuće više nema. Samo zatvoreni prozori i netaknuta tišina.
Stijena je još uvijek tu. Na njoj sada sjedi Luka.
U ruci drži isti onaj leptir. Sad razumije. Leptiri dolaze i njemu.
I to znači da je spreman.
Kad ga pitaju što tamo traži, samo slegne ramenima.
„Slušam one koji nikada nisu zašutjeli. I gledam kako lete.“
Sunce zalazi. More šuti. Vjetar nosi tragove pjesama bez riječi.
A stijena, vječna, čuva sve.
Još su tu.
Još si tu.

Ivica Primorac