E, sinko, stani malo i pogledaj oko ognjišta: dim se polako diže pod strop, meso cvrči na vatri, a smijeh odjekuje starim zidovima. Nema ljepše stvari! Ni vile ni palače, ni prozori što svjetlucaju, ne vrijede ništa ako su stolovi prazni i ako se ljudi boje zucnut’, da ne prospe koja mrvica.
Ja volim običnu kuću. Nek’ pod škripi, vrata cvile, dimnjak pucketa, lonac vrije, a kruh se lomi rukama. Stol je premali, pa se stolice dodaju, a i klupa posluži. Ljudi sjede, smiju se naglas, priče se sudaraju kao konji na paši. A ako se juha prospe – pa što? Smijeh to sve pokrije.
Dom, sinko, nije u zlatu ni svili. Dom je u čovjeku – u osmijehu što dočeka, u ruci koja se pruži, u riječi što ugrije.
I zato, kad vidim čovjeka, obradujem se k’o pas kad mu stari donese kost, k’o mačka kad vidi kajmak na stolu. Takav čovjek vrijedi više od stotine vila i tisuću praznih dvorova.
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar