(iz zbirke 'Jedan od onih iz 90-tih')
Ponekad, prije nego zakoračiš, moraš zatvoriti oči. Ne zato da ne vidiš ponor ispred sebe, već da bolje osjetiš krila iza leđa. Jer krila ne rastu iz snage mišića, već iz snage vjere. A želja da letiš mora biti jača od straha da ćeš pasti.
Ja sam to naučio ’91. Na zemlji koja još možda nije imala iscrtane granice, ali je imala crtu u srcu svakog od nas. Tada sam bio samo mladić s prezimenom koje je nosilo teret i čast. Dragovoljac. Sin, brat, rođak, prijatelj. Ništa posebno, osim što sam znao jedno: neću gledati kako mi gaze Domovinu.
Letjeli smo srcem. Bez krila. Bez sigurnosti. Samo s vjerom u dragog Boga i Hrvatsku.
Bili smo momci sa sela, iz kvarta, iz škole, iz zadnjih klupa i prvih crta bojišta. Neki su znali kako se puca, neki su to učili uz miris baruta. Svi smo znali zašto idemo... Zbog majke koja je drhtala uz radio, zbog sestre koji je nosila križ na lančiću, zbog svakog djeteta koje još nije znalo izgovoriti riječ "rat", ali je znalo što znači kad tata ne dolazi kući.
Nemojte nas pamtiti po tome što smo ginuli, izgubili zdravlje i mladost, prerano ostarjeli ... Pamtite nas po tome zašto smo živjeli.
Danas, godinama poslije, gledam mlade kako žive bez borbe, kako se boje pokušati, kako bježe iz zemlje za koju smo mi ginuli. I ne zamjeram. Samo ih želim podsjetiti.
Ne boj se pasti. Boj se da nikada nećeš ni pokušati poletjeti.
Jer Hrvatska nije nastala na strahu. Hrvatska je nastala na letu. Na padu. I na ponovnom ustajanju. Hrvatska je u svakom onom koji zna da se ne živi samo za sebe, nego i za one prije i one poslije.
Ja sam jedan od onih iz devedesetih.
I još uvijek, kad zavijori zastava, ja stojim u pozor.
Ne zato što moram. Nego zato što znam.
Leti, sinko.
Za heroje.
Za mene.
Za Domovinu.
Primjedbe
Objavi komentar