Vlak juri, a srce stoji,
na trenutak, sve se smiri.
Sunce zadnje riječi broji
nad rijekom što tišinu miri.
Kroz prozor svjetla trepere,
u staklu lica nejasna,
sjene dana što se gube
među nebeskim oblacima.
Ovdje sam, a i nisam više,
u daljini toplina gori.
Jedan pogled, bez uzviše,
među šinama i zori.
Most pod nama, svijet iza,
grad i šuma, voda, žar…
U duši tiha repriza,
nekog starog, dragog čar.
Putnik sam u vlastitome danu,
između jučer i što će biti.
Zalazak zlatom ranu
u meni opet stiže skriti.
Primjedbe
Objavi komentar