Sva zemlja oko sela bila je obrađena, štale pune. U svakom domaćinstvu: konj, krava, magarac, ovce, koze, kokoši, patke, zečevi, prasci, ćuko, mačke…
U to vrijeme selo je imalo „miris po selu“!
Ovce, koze, konji vodili su se na pašu. Konja sam posebno volio… Čovjek u konju nalazi snagu bez surovosti, ljepotu bez sujete i prijatelja bez interesa. Naučio sam jahati već s pet-šest godina, uglavnom prije polaska u osnovnu školu. U tome sam zbilja uživao.
I kako se danas toga rado, sa sjetom, sjetim. I svašta se još sjećam, a sve me nekako malo i rastuži. Šteta da ova naša djeca ne mogu doživjeti selo kakvo je nekad bilo i kakvog ga pamti naša generacija.
Ispada da je bilo skoro pa idealno… Ili možda meni baš i nije do sjećanja onog lošijeg dijela.
U selu je bilo dosta djece. Ipak, već u „moje vrijeme“ mala seoska škola bila je zatvorena, a djeca su autobusom išla u školu u susjedno mjesto.
Rašeljka
A kako se tek živjelo za utakmice nedjeljom na našem „velebnom“ stadionu – Rašeljki! 
Rašeljka je za nas bila vrh… naš Wembley, naš Park prinčeva.
Te utakmice se pamte: „stari“ protiv „mladih“, Donje Kašče protiv Gornjeg Kašča, pa svi zajedno protiv Stilja. To su bile prave fešte!
Migracije
Najveće posljedice ostavila je migracija šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kaščani, kao i ljudi iz drugih naših krajeva, krenuli su na rad u Zapadnu Europu, najviše u Njemačku.
Iako su se zahvaljujući zaradama tih migranata u to vrijeme napravile nove kuće, a neki su se i vratili pod stare dane, njihovi potomci su se ipak mahom odselili u druge krajeve. Većinom su otišli u Hrvatsku – najprije prilikom školovanja, a kasnije u potrazi za poslom.
Danas
U današnje vrijeme nema više ni konja, ni krava, ni magarca… Tek poneki ćuko, mačka, koza, ovca, kokoš i pivac.
Ipak, dobro je dok su tu pivac i ćuko.
Naši stari su uvijek govorili:
„Jeb… kuću bez pivca i ćuke! Naime, pivac je ljubavnik, a ćuko zaštitnik.“
A to su ipak osobine do kojih drži svaki patrijarhat. 
Primjedbe
Objavi komentar