Rat nikada ne započinju oni koji u njemu ginu. Ne započinju ga oni koji su srcem stali pred tenkove, oni koji su u ruci držali krunicu, a u drugoj pušku, braneći ono što vole. Rat ne biraju oni koji su prvi pošli na frontu, ostavljajući majke, supruge, djecu. Rat su '91 pokrenuli oni koji su sjedili u svojim udobnim foteljama u Beogradu, te krojili granice "Velike Srbije", ali i sudbine mase ljudi.
Teško je zaboraviti!? Teško je zaboraviti onaj osjećaj kada je prvi put zasvirala sirena, kada se strah uvukao u ljude, ali ipak srce nije popustilo. Kada smo znali da nam nitko neće pomoći, da smo sami, ali da nas vodi ono što oni nikada neće razumjeti – ljubav prema Domovini.
Ne mogu zaboraviti ni one poglede suboraca, puni prkosa i ponosa, dok su stajali rame uz rame, ne pitajući što će biti sutra. Njima je Hrvatska bila svetinja, njihova žrtva nije bila trgovina, nije bila kalkulacija – bila je zavjet, bila je život.
Nažalost, u svakom ratu postoje oni koji rade protiv vlastitog naroda, bilo iz straha, interesa ili uvjerenja. Domovinski rat nije bio iznimka – bilo je onih "naših" koji su bili "bliže" neprijatelju, koji su tajno navijali, radili .. protiv Hrvatske i njenih branitelja. No, unatoč njima, Hrvatska je obranjena krvlju onih koji su je voljeli više od vlastitog života.
Danas vidim kako oni koji su Hrvatsku stvarali žive na marginama, dok oni koji nisu osjetili ni zrnce rata kroje sudbinu zemlje koju nisu krvlju zalili. Danas gledam kako se lažima brišu najsvetiji dani naše povijesti, kako se prodaje ono što je jednom već bilo oteto, kako se mladi opet pakuju i odlaze, ne zbog rata, nego zbog nepravde i neimaštine.
Pa se pitam – kuda ideš, Hrvatska? Kuda ideš, narode moj? Hoćeš li dopustiti da se žrtva tvojih sinova pretvori u statistiku, u fusnotu povijesti koju će pisati oni koji su te htjeli zatrti? Hoćeš li opet šutjeti dok ti otimaju snove, dok ti prodaju svetinje, dok te uvjeravaju da zaboraviš ono što su tvoji preci gradili kroz suze i krv?
Ne mogu i neću zaboraviti. Jer Hrvatska nije samo komad zemlje. Hrvatska je krik Vukovara, suza Škabrnje, otkucaj srca svakog branitelja koji je na ramenu nosio hrvatski grb i zakleo se da će za njega dati sve. Hrvatska je majka koja još uvijek čeka sina koji se nikada nije vratio. Hrvatska je dom, ona posljednja linija koju ne smijemo izgubiti.
Nismo se borili za ovakvu Hrvatsku. Ali to ne znači da smo prestali voljeti. I ne znači da ćemo šutjeti.
Jer tko šuti na nepravdu, taj je dio nje.
A ja znam – dok god ima onih koji pamte, dok god ima onih koji vole, Hrvatska nikada neće pasti. 
Primjedbe
Objavi komentar