Koliko koštaju snovi? Uspomene? A duša… koliko vrijedi duša?
Može li nam netko izračunati cijenu djetinjstva na pragovima starih kuća, zvuk smijeha pod krošnjom naše stare kostele, ili miris kruha sa ognjišta bake koja na povratku više nije bila tu?Skoro svaki dan tužna vijest – još jedan branitelj otišao. U najboljim godinama života. Bolest. Suicid. Ispratimo ih s počasnim plotunom, preklopimo zastavu – i to je to. Kao da je to dovoljno za njihove žrtve.
Društvo u kojem živimo snosi veliku odgovornost zašto ti ljudi odlaze – ne s bojišta, već iz ovog života. Nemilosrdno ih gura prema kraju – polako, tiho, bolno. O njima se najviše govori kada ih treba optužiti, okriviti, procijeniti jesu li dovoljno "zaslužni".
A branitelji sve to vide. I pitaju se – tko je ovdje poželjan? Onaj koji je branio svoj narod, dao zdravlje i komade duše, ili onaj koji je tada šutio, gledao sa strane?
Branitelji su danas zanemareni. Njihovo zdravlje – zapušteno. I fizičke i psihičke rane su neshvaćene. I bojimo se da je, možda, već kasno.
Svaka njihova greška se secira. Svaka njihova slabost se ismijava. I što više netko nagazi branitelja, to je veći heroj tog nekog društva 'nesretnika' koje ne osjeća nikakvu zahvalnost.
Lažne optužbe im nisu strane. Često dolaze od onih protiv kojih su se borili – a sad su ti isti u Saboru, Vladi, ... Oni su i 'sukno i škare', a branitelji ... Moraju dokazivati nevinost, rane, oboljenja ... onima koji nikad nisu nosili uniformu ni branili Domovinu kada je najviše trebalo.
Prošli su pakao rata, ali mir ih satire još više. Svaka cinična opaska o visini njihove mirovine ubod je u već izranjavano srce. A otišli su u rat ne za novac, već iz ljubavi prema Domovini.
Kod nekih skupina se danas branitelje, invalide Domovinskog rata promatra kao trošak. Kao smetnju. Kao podsjetnik na nešto što se želi zaboraviti. I kao da im žele reći – i to vam je previše ... Zato, šutite, ne petljaj te se ...
Jednima se sve oprašta, a drugima – ni žrtva nije dovoljna. Dok 'Pupovci' i njima slični odlučuju o mnogočemu, pravi branitelji šute u sjeni. I kad digneš glas, dočeka te bahata poruka: "Neće oni meni određivati..."
Nažalost, Hrvatsku i dalje vode pripadnici stare komunističke kaste, reciklirani kadrovi iz vremena te tkz. Jugoslavije. Ljudi koji nikada nisu sanjali hrvatsku slobodu, koji su hrvatsku neovisnost dočekali s gorčinom, a ne s ponosom. Njima su hrvatski branitelji trn u oku, jer su oni stvorili ono što je za njih bilo nezamislivo – samostalnu Hrvatsku. I zato ih danas sustavno ignoriraju, umanjuju, vrijeđaju.
I onda ti isti, što nikada nisu ništa učinili, pitaju: koliko to košta? Koliko košta jedan poginuli suborac-prijatelj? Koliko vrijedi metak koji si morao ispaliti iako si u srcu mirotvorac? Koliko po glavi, po udahu, po suzi?
Recite vi, koji niste proživjeli ni dan njihove borbe, a imate obraza pitati za cijenu. Koliko koštaju snovi, uspomene, duša?
Koliko košta istina u zemlji gdje se laž bolje plaća?
Koliko košta ljubav prema Domovini kada više ni Domovina ne prepoznaje tebe?
Koliko košta 'pogled' jednog oboljelog domoljuba, koji danas sa suzama u očima ispraća svoje dijete na kolodvoru ili aerodromu, jer za djecu onih koji su krvarili za ovu zemlju nema posla, nema prilike, nema mjesta. A djeca onih koji nisu htjeli Hrvatsku, danas sjede na vodećim pozicijama, odlučuju o svemu i svakome.
Kako to razumjeti, prihvatiti i svaki dan živjeti s tim!?
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar