Nisam mislio da će baš moj grob biti prvi.
Tko sam ja bio?
Ni svećenik, učitelj, ni doktor, ni bogat ... Samo jedan običan čovjek iz Kašča. Radio sam zemlju, ziđao kamen, volio lozu, molio Bogu i šutio.
Kad sam umro, rekli su da će doći svatko kad stigne. Znao sam da to znači – možda nikad.
A onda je jednoga dana, godinama kasnije, netko došao. Pokosio travu, stavio kamen.
I jednu svijeću. Samo jednu.
Ali meni — meni je to bilo svjetlije od sunca.
Od tada gledam s ovog brijega, svakoga tko prođe. Čujem korake. I ne pitam više tko dolazi.
Znam – dolaze naši.
Dolaze oni koji nisu zaboravili.
Prvo su uredili mene, onda drugoga. Pa još jednoga. I sad nismo sami. Sad smo opet selo.
A iz daljine čujem zvono s kapelice sv. Ante. Ne zvoni za mene. Zvoni za žive. Da znaju – dok god pale svijeće i uređuju grobove, nisu sami.
Hvala vam.
Za svaku svijeću.
Za svaki kamen.
Za svako „Zdravo Marijo“ koje ste izgovorili kad ste prošli pokraj moga groba.
Ja možda šutim, ali vi ste me vratili među svoje.
Ivica Primorac
#kasce #primorac #tolj #granic #filipovic
Primjedbe
Objavi komentar