Ispred kamene kuće Primoraca, ispod starog Vrlosinja, dok je ljeto još mirisalo na suhu travu i djetinjstvo, dvojica dječaka su u igri pronašla nešto neobično. Zahrđalu medalju. Okruglu, s urezanim natpisom:
"Za hrabrost."
Nisu znali što to točno znači. Samo su osjećali da je važno.
Pronašli su je u drači, među lišćem i kamenjem, kao da ju je netko jednom davno sakrio. Ili izgubio. Ili možda , spasio od zaborava.
Odnijeli su je kući i pokazali baki jednog od njih.
Starica s rupcem na glavi, sitna i šutljiva, ali s očima koje su znale pročitati i ono što nikad nije napisano, zastala je u trenu. Kad je vidjela medalju, na licu joj se razlio strah. Prava, duboka, iskonska jeza.
Drhtavim glasom, rekla je:
"To… to, djeco, ne smije se imati. Ne danas. Ne ovdje. Molim vas, vratite to. Ili još bolje .. zakopajte negdje gdje je nitko nikad neće pronaći."
"Ali bako, zašto? To je za hrabrost!" pitali su nevino.
Baka je šutjela. A u toj šutnji je čitava povijest jednog naroda kojemu se ni mrtvi nisu smjeli zvati junacima.
Zatim, gotovo moleći, izgovorila je:
"Zbog takvih stvari su ljudi nestajali. Samo zato što su voljeli svoju Hrvatsku. U ova vremena to je opasno. Vi ste djeca, vi ne znate... ali ja znam. I ne želim da vam se dogodi išta loše. Uzmite tu medalju i bacite je u onu jamicu kod starog stabla. Nek ostane tamo. Neka miruje…"
Dječaci su poslušali. Nisu razumjeli sve, ali su osjetili težinu.
U tišini, pod večernjim svjetlom, otišli su do jamice, spustili medalju u zemlju i prekrili je lišćem.
Znali su, makar nesvjesno, da time nisu zakopali i priču. Samo su je – privremeno ušutkali.
To je bilo u vremenima zločinačke Srbojuge.
Hrabrost za Hrvatsku bila je grijeh.
Istina je opasnost.
A sjećanje je zločin.
Danas bi ta medalja možda visjela u školi, u vitrini, u crkvi, ili na čelu ponosnog spomenika.
Ali tada?
Tada su kažnjavali i sam spomen na plemenitu žrtvu za Domovinu.
Slavila se medalja iz Beograda,
a kažnjavalo zbog medalje iz Zagreba.
Jer ona je značila da si volio Hrvatsku.
Medalja je ostala zakopana negdje u jamici, među korijenjem i tišinom.
Kao što je ostala i tiha istina mnogih kuća, mnogih baka, i mnogih unuka, da je netko iz njihova doma volio Hrvatsku više nego vlastiti život.
Ivica Primorac
Primjedbe
Objavi komentar