Gastarbajterski život počinje s idejom boljeg sutra. Odlazak “na par godina” često se protegne na čitav život. Krenuli su ljudi iz Kašča, iz Imotske krajine, iz Posavine, iz Like, iz sela bez škole i ambulante, s nadom u džepu i molitvom u koferu. Ušli u vlakove, autobuse, prešli granice. I ostali negdje između.
U Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj... naučili su da se smiješ kad ti nije do smijeha, da klimaš glavom kad ne razumiješ sve riječi, ..
Ima nešto posebno u tim torbama na kotačiće koje se kotrljaju peronima svake zime i svakog ljeta. Neke pune poklona, druge prazne, ali sve jednako teške. Ne po kilogramima, nego po onome što vuku za sobom: propuštena krštenja, sahrane, rođendane, prve korake djece, zadnje riječi roditelja.
Iz svake kuće u Kašču, negdje od šezdesetih godina prošlog stoljeća, netko je otišao "privremeno" raditi u Njemačku, Austriju, Švicarsku... Neki i dalje u Australiju, Ameriku ...
Zbog neimaštine, zbog gladi, zbog nade.
Iz moje kuće otišla su trojica – otac i dva strica. A nisam bio jedini s takvom pričom.
Tada su se nosile i falsificirane diplome – tesari, zidari, bravari – sve što treba da bi se dobila viza, jer nevolja ne bira ..
Njemačka nije čekala praznih ruku. Njoj su trebali ljudi. Naši ljudi. I tako su naši očevi, braća, sinovi postali ono što će desetljećima ostati kao posebna riječ u jeziku i srcu naroda – gastarbajteri.
Ali u toj riječi, iza sive fasade "uspjeha", krije se i nešto dublje. Iskorijenjenost. U tom "velikom svijetu" naši ljudi su bili kao ribe na suhom – ni ovdje, ni tamo. U barakama i vagonima, po sobičcima s jednim krevetom i ormarićem, dijelili su kupaonice s trideset ljudi. Nisu znali jezik, nisu poznavali običaje, a često ni sami sebe više.
A kod kuće? Tu su ih čekali – ili bar zamišljali – kao sponzore obiteljskog opstanka. Dolazili su 2-3 puta godišnje – za Uskrs, godišnji, Božić – s torbama punim poklona. Djeci igračke koje se ovdje nisu mogle kupiti, ženama haljine, parfemi, .. braći traperice, sestrama svilene marame. Iza svakog tog poklona stajali su prekovremeni sati, rad u smjenama, kišni dani, i tiha čežnja.
I onda, kad bi se jednog dana odlučili vratiti za stalno – više ništa nije bilo isto. Ljudi koje su poznavali postali su im napola stranci, a ni oni više nisu pripadali nigdje. Gdje je dom? U Njemačkoj nisu bili domaći. U Kašču više nisu bili isti. Kuću su sagradili, ali dom su izgubili negdje između granica.
Ipak, nemojmo zaboraviti – pomogli su svojim obiteljima, školovali mlađe, kupili traktor, popravili crkvu, digli kuće. Kako naš narod kaže: "Nije se bilo gladno."
Ovo je tema o kojoj bi se mogle pisati knjige, jer svaki Kaščanin ima svoj gastarbajterski blues, svoju notu tuge, ponosa i tuge pomiješanih, koja se čuje kad vjetar prođe kroz napuštena dvorišta, ili kad stigne pismo bez pošiljatelja, ali s poznatim rukopisom.
Za sada toliko... A drugi put, možda, ispričamo i one priče koje se nisu nikad ispričale.
Primjedbe
Objavi komentar