Ante – tragovi koji ne blijede

(iz zbirke „Ja sam jedan od onih – Iz devedesetih“, Ivica Primorac)

Hm, godišnjica... To je u redu, treba i to, naravno. Ali opet, nekako mi se čini – premalo.

Kao da nas uče nekom privremenom sjećanju. Dođe taj dan, zapalimo svijeću, sjetimo se – i gotovo.

Kao da je sjećanje obaveza, a ne nešto što ti živi pod kožom.

Mislim da većini nas ne treba obljetnica da bi se sjetili naše braće.

Oni su s nama. Svaki dan.

Ponekad, u rano jutro, dok grad još spava, uz kavu koja nikad nije dovoljno jaka, osjetim ga.

Ne u riječima, ne u glasovima – nego u tišini.

Jer Ante je bio čovjek koji je tišinom govorio više nego većina s govornica.

Ljudi često misle da je rat sve definirao.

Ali Ante je znao tko je još prije rata. Znao je već kada je zadojen prvim majčinim mlijekom u svojoj Vitini, u svojoj Hercegovini.

Proveo je dvije godine u bratskoj zajednici u Rimu.

Živio je jednostavno, u molitvi i u tišini. U zajedništvu.

Učio je služiti, učio je slušati.

Zatim se vratio.

Studirao je laičku teologiju u Mostaru.

Zamišljam ga tamo – u tihoj klupi, među knjigama koje govore o Bogu, o čovjeku, o smislu.

Tražio je istinu.

I onda, kad se sve srušilo, kad se nad zemlju nadvio dim rata – nije se sakrio iza riječi.

Nije ostao čitatelj Evanđelja – postao je njegov redak.

Bio je kolovoz '93 ...

Zajedno smo krenuli, kao toliko puta prije. Jedna od onih akcija za koje kažeš: „Idemo... pa što Bog da.“

I dao je.

Njega.

Ne mene.

Ne prođe dan da se ne pitam – zašto?

Mogao sam to biti ja.

Ali kad predugo ostaneš u tom pitanju, ono te izjeda.

I tad se sjetim njega.

I znam što bi rekao:

> „Ne traži razlog. Samo nosi dalje.“

I nosim.

Nosim to sjećanje. Tu čast.

Jer on nije bio heroj samo zato što je poginuo.

Bio je heroj jer je znao živjeti za druge.

Nije mogao podnijeti nepravdu.

Kad bi postrojba išla na odmor, on bi tražio gdje može pomoći.

Kad su gorjele naše kuće, a mi nemoćni da bi zaustavili višestruko brojnog neprijatelja – rekao je:

> „Bolje da sam poginuo, nego da sam ovo vidio.“

A nije to rekao iz očaja.

Rekao je iz ljubavi.

Za njega je svako selo bilo njegovo. Nije to bila retorika.

To je bilo njegovo srce.

I da, bio je lav u borbi.

Ali nikada nije zaboravio ono što je učio u Rimu. U Mostaru.

U svakoj akciji, u svakom pokretu, ostavljao je tragove.

Ne da ga se vidi – nego da ga možemo slijediti.

Zato kad danas netko pita:

„Tko je bio Ante?“ –

ne kažem samo: „Naš heroj.“

Kažem:

> „Ante je bio čovjek koji je tražio Boga – i pronašao ga u nesebičnoj žrtvi za svoj narod.“

I to se ne zaboravlja.

To se ne obilježava samo jednim danom.

To se nosi.

U svakom koraku. U svakom šaptu molitve. U svakom djetetu koje raste u slobodi za koju je on dao sve.

Tragovi takvih ljudi ne blijede.

Po njima se još uvijek ide.

I još uvijek – ne zalutamo.

Ivica Primorac