HRVATSKI VITEZ: ANTE JURIČ (11. srpnja, 1967. - 04.kolovoza, 1993.)
Hm... godišnjica.
Trebaju nam godišnjice. Trebaju nam svijeće, vijenci, molitve i zvona koja će barem na jedan dan podsjetiti narod da sloboda nikada nije došla sama od sebe. Ali svaki put kad dođe taj datum, u meni ostane isti osjećaj – kao da je to premalo za ljude koji su nam dali cijeli svoj život.
Kao da nas polako uče nekom privremenom sjećanju. Dođe taj jedan dan, zapalimo svijeću, poklonimo se, izgovorimo nekoliko velikih riječi i sutradan nastavimo živjeti kao da se ništa nije dogodilo. A sjećanje ne bi smjelo biti obveza koju izvršiš jednom godišnje. Ono ili živi u čovjeku ili ga nema.
Nama koji smo dijelili rovove, glad, žeđ, strah i nadu, ne treba kalendar da bismo se sjetili svoje braće. Oni nisu ostali u prošlosti. Hodaju uz nas. Ponekad ih osjetimo u tišini, ponekad u molitvi, a katkad u nekom sasvim običnom jutru, kada nas uspomena dotakne bez upozorenja.
U rano jutro, dok grad još spava, sjednem uz šalicu kave koja nikada nije dovoljno jaka da razbistri sve slike što naviru. Tada ih najviše osjećam. Ne čujem više njihove glasove, ne vidim njihova lica onako jasno kao nekada, ali osjećam njihovu prisutnost. Postoji jedna tišina koju razumiju samo oni koji su izgubili ratnu braću. U toj tišini nema riječi, ali ima svega što čovjek nosi cijeli život.
Ne možeš zaboraviti one koji su u tebi ostavili dio sebe. Ante je bio upravo takav čovjek.
Nije puno govorio. Nije volio velike riječi ni duga objašnjenja. A opet, cijeli nam je život držao lekcije – ne riječima, nego primjerom.
Dok su neki željeli biti viđeni, Ante je želio biti koristan. Nije tražio da ga ljudi pamte. Bilo mu je dovoljno da nekome olakša dan.
Kada bi netko iskoristio njegovu dobrotu, znali bismo ga upozoriti.
– Ante, vidiš da te iskorištavaju. Nije im ovo prvi put.
Pogledao bi nas, nasmiješio se onim svojim mirnim osmijehom i rekao:
– I?
To njegovo kratko "i?" uvijek bi nas zaustavilo.
– Kako "i"? Pa opet će doći.
– Neka dođu. Ako budu trebali pomoć, opet ću im pomoći.
Ostali bismo bez riječi. Gledali bismo jedan drugoga, pomalo zbunjeni. Tek mnogo godina poslije shvatio sam da dobrota ne vodi evidenciju o tome koliko je puta bila izigrana. Ona jednostavno ostaje vjerna sebi.
Takav je bio naš Ante.
Rat od Ante nije stvorio heroja. Rat je samo otkrio čovjeka koji je oduvijek bio.
To je nosio iz svoje Vitine, iz kamena i krša Hercegovine, iz obitelji koja ga je učila vjeri, poštenju i ljubavi prema svome. Takve se vrijednosti ne oblače s odorama. One se donose od kuće.
Dvije godine proveo je u bratskoj zajednici u Rimu. Živio je jednostavno – u molitvi, radu i zajedništvu. Ondje je naučio da je veća snaga služiti nego zapovijedati, više slušati nego govoriti. Takve škole ne završavaju diplomom. One ostanu zapisane u čovjekovu srcu.
Kasnije je učio teologiju u Mostaru. Ponekad ga zamišljam kako sjedi nad knjigama koje govore o Bogu, čovjeku i smislu života. Pitam se kakav bi život imao da nije bilo rata. Možda bi postao profesor. Možda vjeroučitelj. Možda bi cijeli život liječio ljudske rane riječima umjesto puškom.
Katkad se uhvatim kako razmišljam da sam na njegovu mjestu mogao biti ja.
Ali na takva pitanja nema odgovora.
Što ih dulje nosiš, više bole.
Zato ih pustim.
I ponovno čujem Antin glas.
– Ne traži razlog. Samo nosi dalje.
Možda je upravo u tim riječima ostala njegova najveća oporuka.
Nositi uspomenu. Nositi odgovornost. Živjeti tako da njihova žrtva nikada ne postane fusnota u knjizi ili nekoliko redaka u školskom udžbeniku.
Ante nije bio heroj zato što je poginuo.
Bio je heroj zato što je živio za druge.
Nije mogao gledati nepravdu. Kad bi postrojba odlazila na odmor, on je tražio gdje još može pomoći. Kao da nije znao živjeti drukčije nego služeći drugima.
Jednom, dok su gorjele hrvatske kuće, a mi nemoćno gledali kako višestruko brojniji neprijatelj za sobom ostavlja dim, pepeo i suze, izgovorio je riječi koje nikada nisam zaboravio:
– Bolje da sam poginuo nego da sam ovo vidio.
To nisu bile riječi očaja.
To su bile riječi čovjeka kojemu je svaka spaljena kuća bila kao vlastiti dom. Svako zaplakano dijete kao njegovo dijete. Svaka majka koja je ostala bez sina kao njegova majka. Takvu ljubav ne možeš naučiti.
Ona se nosi u srcu ili je nema.
Kad je trebalo stati pred neprijatelja, bio je lav. Miran, odlučan i hrabar. Ali ni tada nije izgubio ono što je godinama gradio u sebi. Vjera ga nije činila slabijim. Upravo suprotno. Davala mu je snagu da ostane čovjek ondje gdje su mnogi izgubili ljudskost.
Danas, kada me netko upita tko je bio Ante, ne kažem samo da je bio hrvatski heroj.
Kažem da je bio čovjek koji je cijelim svojim životom tražio Boga, a pronašao ga služeći ljudima i darujući sebe svome narodu.
Njegovo tijelo počiva pod hrvatskom zemljom koju je branio. Ali njegov život nije završio onoga dana kada je položio svoj. Ostao je u slobodi koju danas živimo, u dječjem smijehu koji odjekuje našim ulicama, u hrvatskoj zastavi koja se vijori ondje gdje su nekoć padale granate. Ostao je u svakoj molitvi za poginule prijatelje i u svakom čovjeku koji još vjeruje da dobrota nikada nije uzaludna.
Zato meni ne trebaju godišnjice da bih se sjetio Ante. Dovoljno je da otvorim oči.
Jer postoje ljudi koji ne umiru onoga dana kada polože život. Oni žive u onima koje su dotaknuli, u vrijednostima koje su ostavili i u slobodi koju su izborili.
Dok god ih se sjećamo ne samo riječima nego i životom, njihovi tragovi neće izblijedjeti.
Oni će ostati zapisani u našim srcima i u Hrvatskoj koju su nam ostavili.
------
Ante, sin Ive i Vencela, rođen je 11. srpnja 1967. u Stuttgrtu. SR Njemačka.
Hrvat, neoženjen.
Poginuo je 4. kolovoza 1993. prilikom izvršavanja borbene zadaće na Južnom bojištu.
Pokopan je uz vojne počasti na mjesnom groblju u Vitini, Ljubuški.
Počivao u miru Božjem
Primjedbe
Objavi komentar