Koliko koštaju, snovi, uspomene,... A, duša... !? Eto, "nek mi neko izračuna, sve ću prodat sutra"

Skoro svaki dan stiže tužna vijest o smrti branitelja u najboljim godinama života. Bolest, suicid… S jednog ispraćaja na drugi. Ispraćamo braću. Počasni plotun, zastava – i to je to.

Zato što odlaze u najboljim godinama života, veliku odgovornost snosi društvo u kojem živimo. Nažalost, isto to društvo ih nemilosrdno gura u smrt – na ovaj ili onaj način.

Najčešće se analizira za što su branitelji krivi, što nisu zaslužili, što su navodno „previše dobili“.

Branitelje se privodi u lisicama, ostavlja da trunu i umiru po zatvorima – često za nedokazane krivnje.

Udbaše i četnike, okorjele kriminalce, počinitelje monstruoznih zločina, ponekad se privodi i bez lisica – gotovo su kao u nekoj ležernoj šetnji.

Sve to branitelji vide. I pitaju se: tko je ovdje poželjan?

Onaj koji je branio hrvatski narod, dao zdravlje i bio spreman dati život, ili onaj koji je nad tim narodom činio zločine?

O zdravlju branitelja ne vodi se stvarna briga, iako je stanje alarmantno loše. Bojim se da je za mnoge već i kasno.

Traži se svaka pogreška, svaki krivi korak. Tko jače nagazi branitelja, veća je „faca“.

Kad bi se sve ostalo u društvu analiziralo s takvom revnošću, bili bismo prvi u svijetu u mnogočemu.

Političarima koji su krivi za ovakvo stanje trebalo bi najprije utvrditi manjak od desetke milijuna, pa ih tek onda, kao kaznu, poslati u Sabor.

Branitelja se, ako ga se i lažno optuži – čak i na temelju riječi neprijatelja protiv kojeg se borio, onoga koji mu je napao zemlju, ubijao, klao žene, djecu i starce – šalje ravno u zatvor. Ne u Sabor. U zatvor. I odande mora dokazivati nevinost.

Mnoga naša braća prošla su najteže u ratu, ali u miru se teško nose s nemilosrdnim odnosom društva kojem su darovali slobodu.

Zbog ratnih strahota mnogi ne mogu ravnodušno slušati pitanja:

Kolika vam je mirovina? Koliko to košta što ste napravili za Hrvatsku?

To ih ubija. Na ovaj ili onaj način. Jer u rat nisu išli radi sebe ni radi materijalne koristi.

Pitanja se postavljaju kao da je to nečija tuđa država, a ne i njihova. Kao da bi ih najradije isplatili gotovinom iz „svog“ državnog novca, pa da više nemaju ni pravo glasa ni pravo miješati se u ono što se radi sa zemljom za koju se prolijevala krv i gubilo zdravlje.

Normalno je danas da se za sve pita jednog Pupovca, ali prave branitelje i dragovoljce – ni u ludilu. Kako kaže Plenković: „Neće oni meni određivati s kim ću koalirati.“

I nisu. A ovi koji su s njim, koji su podlegli kušnji – njih se ništa ne pita. Samo dižu ručice kad „vožđu“ zatreba.

Te nadobudne i najglasnije „snage“, pune praznih riječi – u biti neljudi – koji se smatraju dobrim ljudima i velikim vjernicima, a koji nikada ništa nisu učinili a da to nisu masno naplatili (što se danas jasno vidi), pitaju: koliko to košta?

Što – koliko košta?!

Koliko koštaju poginuli prijatelji koje smo u očaju pokušavali spasiti, oživjeti, iako smo znali da ih više nema?

Koliko košta svaka glava neprijatelja u koju si, htio ili ne htio, morao pucati, iako po prirodi nisi nasilan i kršćanski si odgojen?

Recite vi – koliko to košta?

Recite koliko to košta? Vi nehumane jude, što ste upropastili Hrvatsku, što vam prolazi život, a niste nikada napravili ništa ni slično vrijedno onome što je jedan pravi ratnik branitelj napravio u samo u jednom danu!? 

A kamo li u pet godina pakla.

Probajte vi izračunati koliko to košta??? Vi ste valjda mjerodavni!?
Koliko koštaju, snovi, uspomene i duša ovih dana!? Koliko košta, recite vi nadobudni majmuni koji takvim pitanjima često tjerate ljude u smrt!?

„Nek mi netko izračuna – sve ću prodati sutra.“

Ivica Primorac