Ludvig Pavlović – legenda za života
Dana 18. rujna 2021.godine (petak) obilježit će se 30-a obljetnica pogibije hrvatskog viteza stožernog brigadira Ludviga Pavlovića – Lutka, prve žrtve velikosrpske agresije na prostorima BiH. Donosimo program obilježavanja i Ludvigov životopis iz pera njegova brata Ivana Ike Pavlovića.
Rodio se u selu Vitina, općina Ljubuški 1952. godine na veliku radost Slavka i Mile Pavlović.
Nakon dvije kćeri rodio im se sin, Ludvig. Živjeli su u trošnoj kući sa šestero djece. Slavko nikako nije mogao naprijed, a i kako bi? Od onoga rata obilježili ga kao ustašu, pa onda naprijed ne daju a kad se mučiš, vole da gledaju. Krči oštri kamen, mrakom odlazio i mrakom dolazio kući, samo da prehrani svoju obitelj. Uvečer bi Slavko s braćom i susjedima sjeo, i u tišini ognjišta sjećali bi se, kuda su išli boriti se za slobodan život Hrvata. Nisu primjećivali da ih iz prikrajka pomno prati dječarac krupnih očiju. Slušao je kako su se njegov ćaća, stričevi i na stotine mladih kršnih Hercegovaca išli boriti i ginuli za hrvatsku državu. Majke su ih čekale, koliko njih ih nije dočekalo, ni za grob im ne znaju. Umotale se u crninu, a tugu u srce zašivale.Rastao je Ludvig uz priču i uz crne marame simbol stradanja Hrvata. Ćaća bi često bacio oko i gledao u svoga prvijenca, no, nije ga htio skloniti od priče. ”Neka zna istinu, gvožđe se kuje kad je vruć”, govorio bi Ludvigov mlađi brat Iko, često se sjeti kako je Lutko, tako ga je zvao od malena, volio čačkati oko oružja.
”Svi su ga nekako posebno voljeli i stričevi i ćaća, uvijek su mu davali za pravo. Nije bio puno pričljiv. Sklanjao bi se negdje iza kuće i popravljao oružje. Školu nešto puno nije volio. Tamo su ga htjeli učiti nečemu sasvim suprotnome od onoga što je ćaća pričao. I kao dijete je znao što hoće, a i što neće. Nije htio pisati ćirilicu, srpsko pismo, radi toga su ga u osmom razredu izbacili iz škole. Kao dijete 1968. godine, otišao u bijeli svije”, sjeća se Iko, ”jednostavno nije mogao da se pomiri i da živi u državi gdje hrvatski čovjek ne može da slobodno živi, a komunistička čizma sve više pritišće. U Njemačkoj upoznaje svoje istomišljenike, sastaju se rade na promidžbi, jačaju svoju organizaciju i sanja o SLOBODNOJ HRVATSKOJ DRŽAVI.”
”Godinama se nije javljao, no, za Božić 1971. godine konačno smo dobili pismo, u kojemu stoji da će doći ’72. godine i dovesti neko auto. Lijepo je napisao ”doći će Hrvatska i ja ću se vratiti”. Majka bi pismo u džepu uvijek držala, na stotine puta čitala, ljubila ga, privijala na grudi. Noćima bi se budila, Bože, koliko joj je značio taj papir! Nas bi budili njezini jecaji. Koliko god da se pričalo o tome, još u to nismo vjerovali, ali vratio se. Vratio se, ali ne kući opet ga nismo vidjeli. Sa svojih 18 momaka ubačen je na ove prostore. Kad je pošla po zlu, saznali smo od onih koji su dolazili danju i noću, odvodili ćaću i premlaćivali ga kasnije mene, govorili su oni tad kako su došli da ruše državu. Nisam im vjerovao, moj Lutko je došao stvarati državu”.
Grupa od 19 momaka pod nazivom „FENIX“, (ptica nikla iz pepela), došli su da razviju svijest kod Hrvata, jer godinama su komunisti nastojali da im ispiraju mozak, sputavali im nacionale slobode. Akcija je bila „provaljena“, 21, lipnja 1972. godine na Raduškom kamenu iznad Bugojna upali su u zasjedu. Četiri momka su i tu poginula. Radi lakšeg izvlačenja dogovorili su se da se podijele u grupe. Do Livna su zajedno krenuli. Pokojni Veger, Andrić, Bakula, Vlado, Mikulić, Ludvig. U Livnu se opet razdvajaju. Pokojni Veger sa grupom ide prema Širokom Brijegu, a Vlado i Ludvig prema Dinari, njihov konačni cilj je bio Sinj. U malom selu ispod Dinare 10. srpnja, opet zasjeda. Vladu su ubili, Ludviga ranjavaju u ruku”.
”Kad bi se sjećao tih vremena uvijek mu je bilo najteže govoriti, teže i od tamnovanja, kad su ih vozili prema Livnu. U kampanjoli pokojni Vlado, ležao je u krvi, sav izrešetan. Koliko god da su Ludviga tukli, nije htio popustiti, samo je gledao u Vlatka. Iz Livna helikopterom ga prebacuju u Mostar a potom u Sarajevo. U istražnom zatvoru u Sarajevu ima „poseban tretman“, a to da je Bog dragi sačuva, dan noć samo mučenje, od sedmog mjeseca ’72. do prvog mjeseca ’73. godine, kada mu je suđeno”.
”Kada je objavljeno na televiziji o suđenju, tada smo i saznali da je živ. Osuđen je na dvadeset godina stroge robije od toga sedam godina samice. Prebacuju ga u Zenicu gdje izdržava kaznu stroge samice, izolaciju. Dozvolili su jednu posjetu, to je bilo ’74. godine. Roditelji su krenuli u Zenicu. Tatu su odmah zatvorili u jednu ćeliju i tukli ga, majci su dozvolili da ga vidi. Kad se vratila bila je sva slomljena. Gubila se, u momentu je govorila da joj je lakše jer je sigurna da je živ, a opet bi onda o njegovim patnjama, o tome kako je izmučen, „izdržat će moj Ludvig, Bog ga čuva jer se bori za pravdu“.
Nakon šest godina stroge samice iz Zenice ga prebacuju u Srijemsku Mitrovicu na daljnje izdržavanje kazne. To mu je još teže palo, borio se protiv srpskog režima, a sad ga šalju u njihovo leglo. Posjete su dozvoljene. Ne često, ali njegovi najbliži su ga mogli vidjeti. U Srijemskoj Mitrovici je do ’89.godine, kada su bili i prvi izbori u Hrvatskoj. Brat mu Iko odlazi u Hrvatsku u Sabor, traži pomoć od predsjednika Dr. Franje Tuđmana, da izvuče brata, jer znao je ako ostane u Srijemskoj Mitrovici, Srbi će ga ubiti. Ikin odlazak nije uzaludan. Uz pomoć prijatelja iz Hrvatske, Ludvig biva prebačen u zatvor u Lipovcu u Hrvatskoj, 23. prosinca 1990. godine izašao je iz zatvora. „Sam njegov dodir prvi put sa zrakom“, naviru Iki sjećanja „bilo je nezamislivo“. Oko 4 kilometra hodali smo od zatvora do prvih kuća u selu. On, onako prebacio ruksak preko leđa, gazi pun volje, kao da ga nešto nosi. Dok sam ga gledao samo mi se jedna misao vrtila po glavi, eto, izdržao je i to moj Lutko, nisu ga uspjeli slomiti. U selu nije bilo taksija, te sam jednog mještana zamolio da nas prebaci do Siska,odakle smo taksijem krenuli doma. Užasno mu je bilo teško, gledao je u ljude, zgrade, sve to mu je izgledalo nepoznato. Negdje iza Banja Luke sam se javio kući da dolazimo. Sve što smo bili bliže, njemu je bilo sve teže, otpuhivao je, gutao. Kad smo ušli u Grabovo Vrelo pitao sam ga zna li gdje smo?, rekao je „DA“, okuku je prepoznao. Rekao mi je „Sad ti mene pusti, hoću li ja treviti gdje je naša kuća?“ Pustio sam ga. Kuću smo prošlim, dolazimo u takozvanu čaršiju. Pitam ga, što misliš jesmo li dobro? Vidim, falio sam. Vratili smo se, pred kućom nas je čekalo petsto duša, majka klonula, čekanje je dotuklo.
Gleda mene, pa Lutka, a mi se zagrlili, baš kao nekada kad smo bili djeca. U svemu tome Lutko se izgubio. Ljudi se već promijenili, u biti sve se promijenilo. Poljubio je majku, a potom otišao na terasu naše kuće, gdje je stajao hrvatski stijeg, kleknuo je i ljubio stotinu puta. Doživio moj Lukto da slobodno gleda i ljubi ono čemu je svoj život podredio, SLOBODNOJ HRVATSKOJ DRŽAVI. Trebalo mu je puno vremena da se uklopi, nikad neću zaboraviti jedan detalj, par dana po povratku kući uzeo daljinski upravljač, gleda ga s čudom i pita što je to, ja mu pojašnjavam on ne vjeruje da je tehnika toliko napredovala“, priča Iko a suze mu se ljube na bradi, stisnulo u grlu, treba samo malo vremena da dođe do zraka.
„Svakodnevno su ga ljudi posjećivali, i njemu je bilo drago razgovarati, ljudi su ga stvarno voljeli. Jedan dan mi je rekao da ga vuče želja, da još jednom prođe putem kojim je krenuo ’72. godine. Iz Posušja smo otišli na mjesto gdje su ga uhitili. Položili smo cvijeće, gdje je poginuo pokojni Vlado Miletić. Prošao sam sa mojim Lutkom sve sto je on prolazio ’72. godine od Rumboka – Rame pa sve do mjesta njegova uhićenja. Još jednom to sve preživljavati, ali nije htio stati. O zatvoru nikad nije htio puno pričat, znam da mu je bilo teško. Kako pričati nekome o mučenju, o lomljenju čovjeka, o uništavanju svega onoga što je ljudsko i napredno. Nisu znali oni koji su ga mučili da su u njemu stvarali još veći inat, i ojačali volju da istraje na svom putu. U trećem mjesecu ’91. godine, po povratku iz Lipovca, u Gornjoj Vitini napravio je prvi poligon gdje se obučavala hrvatska vojska. Vježbe je izvodio u Omišu, Makarskoj sve do Zagreba. Prvi je skinuo komunistički stijeg s vojnog zatvora u Zagrebu, gdje je suđeno Virovitičanima. Uvijek je bio u pokretu, sudjelovao u oslobođenju Ploča. Odmah po oslobađanju vojarne u Pločama, Ludvig gine. Ja sam bio u Stuttgardu, išao sam po naoružanje i odore za naše momke. Bio sam s rođakom pokojnog Vlade Miletića. Meni je odmah javljeno, nikad neću zaboraviti taj 18. rujan kad su mi javili da je pronađeno tijelo moga Lutka u Studenim Vrilima. On za mene nije tamo poginuo, priče mogu biti, ali se ja s tom pričom nikad neću složiti. Sve što imam reći napisano je na ploči spomen – obilježja u Studenim Vrilima. Najviše me boli kad se sjetim kolika je njegova žrtva, s kolikom je žarom išao u stvaranje slobodne Hrvatske države, a nije ju dočekao. Mi Pavlovići opet imamo svoga Ludviga, sina mog pokojnog brata. Tješi me to što je ostavio iza sebe nekoga tko s podignutom glavom može hodati svetom hrvatskom zemljom u čiji temelj je ugrađen i Ludvigov život.“
Primjedbe
Objavi komentar