Ante Mamić: Branitelji, utihnuli smo kao da nas nije ni bilo, kao da smo čuvali stado ovaca a ne Domovinu.

Jučer izginusmo, braću i prijatelje sahranismo a danas promatramo kako sa sudbinom nas i naše djece upravljaju oni koji su prezirali svaku pomisao na slobodnu Hrvatsku. 

Nekoć vlast, danas imovina nad istim i od istih. 
Nekoć ubojice, danas njihova djeca. 
I uvijek isti, na istim pozicijama. 

To je pjesma koja se ponavlja jedino u Hrvatskoj i u njezinu narodu. Razne revolucije sa ili bez žrtava rađale su novitetima, bilo dobrim ili lošim ali nikad sa istim osobama, identitetima i osobnostima. Oni koji bijahu uzrok revolucije završavali su u tamnicama ili u pritorcima. Jedino u Hrvatskoj isti ljudi vođaše revoluciju koji bijahu protiv nje. Vladaše da bi danas imali i još podlije i beznadnije vladali. Neshvatljivo životno štivo i za pametnije umove a kako ne bi bilo i za nas male pogibuše. Uvijek sam se pitao, tko je to zapravo ginuo u ovom „kolateralnom“ ratu. 

Domoljubi, vizionari slobode i vjere, mrzitelji Jugoslavije, revolucionari! Jesu li doista slučajnosti da su umirali baš oni i to uvijek na malo čudan način? Mladost sam proveo razmišljajući o tomu što činiti kad dođe do tog vražjeg „kolateralnog“ rata. Uviđao sam iz povijesti a i iz vlastitog života, da najprije moramo rješavati odnose u vlastitim redovima, prije nego li se sudarimo sa tuđincem nad knjigom života i smrti. 
Za živo čudo, kao da nismo bili „svoji“ kad je sve započelo. Progoniteljima dadosmo da nas vode. Dadosmo im čak i vlastite živote da s njima uprave po svojoj volji. 

Nakon što svu imovinu privatizacijom preuzeše i postadoše vlasnici države, tvorci slobode postadoše progonjene zvijeri. Ideje o Domovini postadoše nazadne, nemoralni zakoni postadoše putokazi za „budućnost“ a svako iskazivanje drugačijeg mišljenja i ukazivanje da smo skrenuli ne samo sa prvoga puta već i s pameću, posta opasno i gotovo nas dovede u zatvor. Bože moj, čudna li čuda.

Primjedbe