DOK VI ZABRANJUJETE ZNAKOVE, NETKO JOŠ UVIJEK PLAČE ZA SVOJIM NAJMILIJMA!

DUŠNI DAN, GROBOVI NAŠIH BRANITELJA I HRVATSKA KOJU SMO SANJALI…

Sidin tako, gledan što se ovih dana događa u Rijeci, čitan odluke, zabrane i politička objašnjenja, pa se pitan dokle smo došli. Jedni dižu ruke, drugi peru ruke, treći se prave da nisu znali za što su glasali, a četvrti bi, čini se, najradije uredili i našu prošlost po vlastitoj mjeri.

I dok se političari nadmudruju oko zabrana, oznaka i prošlosti, dolazi dan kada bismo svi trebali malo zastati i pogledati što je iza nas, ali i što smo od one Hrvatske koju smo zajedno sanjali napravili.

Sutra je Dušni dan.

Dan kada se ne ide pred grobove zbog politike, fotografija ili protokola. Ide se zbog onih kojih više nema. Zbog roditelja, braće, sestara, supružnika, djece i prijatelja koji su otišli prije nas. Dan kada svaka obitelj nosi svoju priču, svoju tugu i svoju uspomenu.

A među tim grobovima nalaze se i grobovi naših poginulih branitelja. Mladića koji su otišli u rat, mnogih koji se nikada nisu vratili i obitelji koje već desetljećima žive s njihovim praznim mjestom za stolom.

Tamo nema stranačkih boja ni glasovanja. Ima samo ime uklesano u kamenu, svijeća koja gori i netko tko bi dao sve na svitu da još jednom čuje glas onoga koga više nema.

I baš zato me ovih dana posebno boli pomisao na sve majke, a zbog ove nepravde zla, licemjerja malo i više ovaj put na majke naših poginulih heroja HOS-ovaca. Tuga. Da ti srce prepukne, 

Zamislim jednu majku koja će i ovoga Dušnog dana doći na grob svoga sina. Donijet će cvijet, očistiti kamen, zapaliti svijeću i dugo gledati njegovo ime. Možda će mu u sebi ispričati što se sve dogodilo otkako ga nema, kako su godine prošle i kako je Hrvatska za koju je poginuo danas drukčija od one o kojoj su zajedno sanjali.

A možda će se zapitati: Sine moj, zašto se danas svađaju oko onoga što si ti nosio na odori i na srcu kada si krenuo braniti Hrvatsku?

Što joj odgovoriti? Da je njezin sin bio dovoljno dobar kada je trebalo ginuti i za ove što danas donose ove sulude odluke, ali da je danas njegova oznaka postala politički problem?

Oko 750 pripadnika HOS-a položilo je život u obrani Hrvatske. Iza svakoga je ostala obitelj, prazna stolica, neostvareni snovi i bol koja ne prolazi. To nisu brojke za političke govore, nego ljudski životi koji su ugašeni da bismo mi danas imali svoju državu.

I sad mi, nakon svega, trebamo objašnjavati kako se smimo sjećati tih ljudi? Po njihovom šablonu? A, tko su oni?

GOSPODO, JESTE LI IKADA POMISLILI ŠTO ZNAČI JEDNOJ MAJCI KADA JOJ DANAS OSPORAVATE SIMBOL POD KOJIM JE NJEZIN SIN OTIŠAO U SMRT ZA HRVATSKU?

Govorim o ljudima koji su bili na bojištu, ranjavani i ginuli braneći Hrvatsku. Nisu čekali gradsku sjednicu ni političko dopuštenje ovakvih ljigavaca da bi otišli braniti svoju zemlju. Otišli su kada je trebalo. Mnogi se nikada nisu vratili.

A danas se o njima raspravlja kao da su neugodna fusnota u političkom udžbeniku. Neka se srame ti 'raspravljači'!

Posebno je zanimljivo to naše političko domoljublje. Kada dođe obljetnica, svi su veliki Hrvati. Vijenci, svijeće, zastave, govori i fotografije. A onda dođe glasovanje i ruka se digne za odluku koja zadire u obilježja pod kojima su ginuli hrvatski branitelji. 

I još to umotaju u 'celofan', kao eto mi smo manje pametni od njih, i nećemo mi to skužiti!?

Jedan dan zabrana, drugi dan komemoracija. Jedan dan objašnjavanje što se ne smje isticati, drugi dan pozivanje na zajedništvo.

Kakva politička fleksibilnost! Valjda se i domoljublje danas dijeli po dnevnom rasporedu nekih službi.

A majka? Ona ne može svoje domoljublje ostaviti u garderobi nakon svečane sjednice. Njoj je sin mrtav svaki dan, a ne samo kada to protokol predvidi.

Sjetim se i Jean-Michela Nicoliera, čovjeka koji je došao iz Francuske braniti Hrvatsku. Nije morao, ali je izabrao stati uz nas i dao život za zemlju koja nije bila njegova po rođenju, nego po srcu. I njegova majka nosi istu bol i ima pravo na dostojanstveno sjećanje. I njemu je oznaka HOS-a bila na rukavu!

Ja sam dragovoljac od '91 i hrvatski branitelj. Znam što znači otići u neizvjesnost i ostaviti iza sebe ljude koji čekaju. I tako do kraja rata. Znam da se za mnoge obitelji rat nikada nije završio. Samo je prestala pucnjava. Ostali su tišina, uspomene i grobovi na koje se dolazi iz dana na dan, iz godine u godinu.

Nisam branio Hrvatsku da bi je danas netko dijelio na podobne i nepodobne poginule branitelje. Nisam branio Domovinu da bi se žrtva mojih suboraca vagala prema tome odgovara li njihova oznaka današnjoj političkoj većini. Da bi bile zabranjene njihove i naše oznake, murali ...

A SAD VAS PITAM, GOSPODO IZ VLASTI, VI KOJI STE DIGLI RUKU ZA OVE SRAMOTNE ZABRANE:

HOĆETE LI I NA DUŠNI DAN STAJATI NA ULAZIMA U GROBLJA ILI ISPRED MURALA HOS-a, PREGLEDAVATI LJUDE I, AKO NA NJIMA UGLEDATE OZNAKU KOJA JE ZA VAS NEPRIHVATLJIVA, PRIVODITI IH I ZATVARATI?

Hoćete li zaustaviti majku, oca, suprugu, sina, kćer, brata ili suborca koji su došli na grob svoga ponosa, odjeveni u košulju s oznakom HOS-a, s markicom ili dijelom uniforme pod kojom je njihov najmiliji krenuo braniti Hrvatsku i položio svoj život?

HOĆETE LI I NJIMA PROPISIVATI KAKO SMIJU TUGOVATI I KAKO SE SMIJU SJEĆATI SVOJIH MRTVIH

Hoćete li im i to zabraniti da obuku njihovu košulju, stave oznaku ili ponesu dio uniforme koju čuvaju trideset godina kao najveću uspomenu?

Znate li vi što to znači jednoj majci? Možda je ta košulja jedino što joj je ostalo od sina, kćeri... Jedna vojnička kapa, fotografija ili oznaka koju čuva kao da u njoj još uvijek živi dio njezina djeteta. Ili mural posvećen njenom ponosu i suborcima!

Vi u tome možda vidite (prizemno, svojstveno vašem karakteru) politički problem, ali ona vidi svoga sina, kćerku.. Vi vidite oznaku, a ona onoga koji ju je nosio, s kojom je otišao na bojište i s kojom se možda nikada nije vratio.

HOĆETE LI I NJIMA ZABRANITI DA TUGUJU NA SVOJ NAČIN? HOĆETE LI KAŽNJAVATI OBITELJI ZATO ŠTO NA GROB SVOJIH NAJMILIJIH DONOSE USPOMENU NA NJIHOV ŽIVOT I ŽRTVU? ŠTO ISPRED NJIHOVIH MURALA PALE SVIJEĆE!?

Ako ste toliko hrabri donositi takve odluke, budite dovoljno hrabri pogledati u oči jednoj majci i objasniti joj zašto smeta ono što je njezinu sinu značilo toliko da je za Hrvatsku bio spreman dati život.

NEMOJTE I JOŠ OD GROBLJA PRAVITI MJESTO NA KOJEM ĆE MAJKE, OČEVI I DJECA MORATI PAZITI ŠTO ĆE OBUĆI I ŠTO ĆE PONIJETI NA GROB SVOJIH NAJMILIJIH.

Jer, znate što je najtužnije?

Oni koji danas vode političke bitke sutra će otići na neku drugu sjednicu i nastaviti svoj politički život. Njihove fotelje neće ostati prazne, a njihove će se odluke već nekako zaboraviti.

Ali majka poginulog HOS-ovca ponovno će doći na grob. I sutra. I dogodine. I za deset godina, ako joj Bog da zdravlja. Dok bude mogla hodati, dolazit će. A kada više ne bude mogla, možda će netko drugi umjesto nje zapaliti svijeću.

Zato bih volio da ovoga Dušnog dana svi malo spustimo glas, a podignemo pogled prema onima kojih više nema.

A vi, gospodo političari, kada budete polagali vijence, nemojte se previše gurati pred kamerama. Stanite malo sa strane i pogledajte u oči majci koja je izgubila sina. Možda ćete tada shvatiti da se poštovanje ne dokazuje podizanjem ruke na sjednici, nego onim što čovik nosi u sebi kada se ugase kamere.

Jer Hrvatska koju smo sanjali nije trebala biti država u kojoj će se mrtvi dijeliti prema političkoj podobnosti, a njihove majke ponovno morati dokazivati za što su njihovi sinovi ginuli.

JA SVOJE POGINULE SUBORCE NEĆU MJERITI PO NJIHOVOJ OZNACI, NEGO PO ŽRTVI KOJU SU PODNIJELI ZA HRVATSKU.

Počivali u miru Božjem svi naši poginuli i nestali hrvatski branitelji.

Neka im je laka hrvatska zemlja, a njihovim majkama, očevima, suprugama, djeci i obiteljima neka Bog podari snagu i mir.

NIKADA ZABORAVITI. NIKADA IZDATI.

Primjedbe