DJECA KOJA NIKADA NISU DOČEKALA SVOJE SUTRA

 O njima ne treba govoriti samo kad se obilježavaju obljetnice. Njih se moramo sjećati i onda kad se ugase kamere, kad se raziđu govornici i kad svatko ode svojoj kući.

Ima u svakom ratu nešto što čovjek, koliko god godina prošlo, nikada ne može do kraja razumjeti, a još manje prihvatiti. Možeš razumjeti kako se brani kućni prag, kako čovjek uzme pušku kad mu netko dođe pred vrata, kako se stane u obranu obitelji, sela i države, ali kad se spomenu djeca koja su ubijena u Domovinskom ratu, tu prestaju sva velika objašnjenja, sve priče o strategijama, ciljevima i pobjedama, jer pred djetetovim prekinutim životom nema te riječi koja može opravdati ono što se dogodilo.

Dijete ne zna što je državna granica, ne razumije političke govore, ne zna zašto se odrasli mrze i zašto netko puca na kuću u kojoj ono spava. Njegov je svijet puno manji i puno pošteniji od svijeta odraslih. To je majčin zagrljaj, očev povratak s posla, igra ispred kuće, školska torba, prijatelji i ono obično dječje pitanje koje roditelja zna i nasmijati i umoriti: kad ćemo opet vani?

A onda dođe rat i nekome se više nikada ne otvore vrata, netko više nikada ne potrči majci u zagrljaj, netko ne dočeka prvi dan škole, prvi poljubac, maturu, ženidbu, udaju ni vlastitu djecu. Jedan život stane prije nego što je pošteno i počeo, a oni koji ostanu iza njega moraju nekako nastaviti živjeti, iako im je dio života zauvijek ostao na onom mjestu gdje su posljednji put vidjeli svoje dite.

I zato, kad govorimo o Domovinskom ratu, nemamo pravo zaboraviti djecu.

Često se s razlogom govori o poginulim hrvatskim braniteljima, o njihovim postrojbama, zapovjednicima, bitkama i operacijama, o ljudima koji su stali u obranu Hrvatske kad je bilo najteže. I sam znam koliko su te priče važne, koliko je važno sačuvati istinu o vremenu u kojem se branila država i koliko je ljudi za tu slobodu dalo ono najvrjednije što su imali.

Ali postoji i ona druga bol rata, ona pred kojom čovjek ostane bez riječi, jer poginuli branitelj znao je zašto je otišao u obranu svoje zemlje, dok dijete koje je ubijeno nije biralo ni rat ni stranu ni sudbinu koja mu je namijenjena. Ono nije imalo priliku odlučivati o svome životu, a kamoli o smrti.

Upravo zato dječje žrtve moraju imati svoje mjesto u našem kolektivnom pamćenju, ne kao usputna rečenica u govoru, ne kao broj koji ćemo ponoviti jednom godišnje, nego kao stvarni životi, imena i sudbine ljudi koji su trebali imati budućnost.

Kad se spomene 402 smrtno stradale djece, čovjek najprije čuje broj. A onda bi se trebao zaustaviti i pokušati shvatiti što taj broj znači. To nisu samo brojke u izvještajima i knjigama, nego čitavi svjetovi koji su nestali, obitelji koje su zauvijek promijenjene i roditelji koji su morali pokopati ono što nijedan roditelj nikada ne bi smio pokopati.

Iza svakog od tih brojeva bilo je ime. Iza svakog imena bilo je jedno dite. A iza svakog diteta netko je ostao s pitanjem na koje nikada neće dobiti odgovor: zašto baš moje?

Sjetimo se i Slavonskog Broda, grada u kojem je tijekom Domovinskog rata poginulo 28 djece. Kad se spominju ti životi, ne možemo se praviti da je riječ samo o jednoj brojci u povijesnoj evidenciji. To su djeca koja su imala svoje roditelje, svoje prijatelje, svoje male tajne i svoje velike planove, djeca koja su trebala nastaviti živjeti u gradu koji će jednoga dana biti poznat po miru, a ne po strahu koji je obilježio njihovo djetinjstvo.

I koliko god se trudili pronaći prave riječi, na kraju ostaje ona jednostavna istina: oni nisu dobili priliku odrasti.

Nećemo ih vratiti ni tekstovima ni komemoracijama, niti će se roditeljska bol ikada izbrisati zato što smo mi danas napisali nekoliko rečenica. Ali možemo učiniti da njihova imena ne nestanu, da se njihove priče prenose mladima i da ih ne pamtimo samo onda kad se na kalendaru pojavi datum koji nas na njih podsjeti.

Ne bih rekao da se o njima nikada ne govori, jer postoje ljudi koji godinama čuvaju uspomenu na njih, postoje spomenici, knjige, dokumentarni filmovi i obitelji koje nikada nisu prestale govoriti o svojoj djeci. Ali mislim da se moramo iskreno zapitati govorimo li dovoljno, čujemo li te priče izvan službenih obljetnica i prenosimo li ih onako kako zaslužuju, kao dio povijesti koja pripada svima nama.

Jer sjećanje nije samo položiti vijenac, zapaliti svijeću i odslušati govor. Sjećanje je i ono što radimo sutradan, kad se kamere ugase, kad se govornici raziđu i kad život ponovno krene svojim putem. Sjećanje je kad djetetu objasnimo zašto na nekom spomeniku stoje imena njegovih vršnjaka, kad ga naučimo da sloboda nije došla sama od sebe i da se prema tuđoj žrtvi ne smije odnositi kao prema nečemu što se podrazumijeva.

I još nešto, možda i najvažnije: ne smijemo dopustiti da se sjećanje na ubijenu djecu pretvori u novu mržnju prema djeci koja danas žive. Ako već govorimo o njihovoj žrtvi, onda to moramo činiti tako da buduće generacije bolje razumiju vrijednost ljudskog života, a ne da odrastaju s novim neprijateljima. Istina se ne čuva tako da se nekome zabrani govoriti, nego tako da se činjenice ne skrivaju, žrtve ne umanjuju i odgovornost ne zamjenjuje šutnjom.

Kao čovjek koji je prošao rat i koji zna koliko je sloboda skupo plaćena, vjerujem da se domovina ne brani samo onda kad se uzme oružje u ruke. Brani se i danas, kad čuvamo istinu o onima koji više ne mogu govoriti, kad poštujemo svaku nevinu žrtvu i kad ne dopuštamo da nam se povijest svede na ono što je nekome politički zgodno, a ono što mu nije zgodno ostavi po strani.

Djeca ubijena u Domovinskom ratu nisu bila statistika. Nisu bila fusnota u povijesti. Nisu bila nečija tuđa briga.

Bila su naša djeca, djeca ove zemlje, i njihovo mjesto u našemu pamćenju ne smije ovisiti o tome tko je na vlasti, tko govori na obljetnici i kome se njihova priča uklapa u dnevnu politiku.

Njihovo je mjesto među nama, u našim knjigama, u našim školama, u našim razgovorima i u savjesti svakoga od nas.

Jer svako od te djece trebalo je imati svoje sutra.

A naše je da ne dopustimo da ih zaborav prekrije još jednom, nakon što im je rat već oduzeo sve ostalo.

Za djecu koja nikada nisu odrasla. Za roditelje koji ih nikada nisu prestali čekati. I za Hrvatsku koja mora znati pamtiti.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine.

Ivica Primorac

Primjedbe