ZAŠTO SE O TOME NE PROSVJEDUJE?

Već ptice na grani pjevaju da bi nam jedan ozbiljan zakon o porijeklu imovine vrlo brzo riješio mnoga pitanja u Hrvatskoj, ali o tome se nekako malo govori, nema velikih prosvjeda, nema transparenata, nema političkih manekena pred kamerama, nema onih koji će vikati da je dosta, a upravo bi tu možda trebalo početi ako stvarno želimo znati gdje je Hrvatska izgubila silne milijune.

Mi danas uglavnom gledamo isturene igrače, političke manekene koji izlaze pred kamere, svađaju se jedni s drugima, prosvjeduju, drže govore i uvjeravaju nas da upravo oni vode glavnu riječ, a puno manje gledamo one koji sjede u pozadini, imaju novac, kapital, nekretnine, veze i utjecaj, a rijetko ih tko išta pita.

A mene zanima nešto sasvim jednostavno – tko su ti ljudi, kako su došli do silnog bogatstva, kada su ga stekli, odakle im početni kapital i tko im je omogućio da u Hrvatskoj stvore poslovna carstva?

Jer nismo valjda zaboravili da je nakon pada komunizma veliki dio ljudi iz bivšeg političkog, gospodarskog i sigurnosnog sustava ostao ovdje, da su se mijenjali sustavi, stranke i zastave, ali se kapital, veze i poznanstva nisu uvijek mijenjali zajedno s njima.

Zato bi bilo pošteno pročešljati cijelu priču, bez obzira na ideologiju i stranačku iskaznicu – tko je što imao prije, što je stekao poslije, kako je stekao, od koga je kupovao, kome je prodavao i odakle je došao novac.

Ako je sve čisto – nema problema, pokaži papire.

Ako nije – onda neka institucije rade svoj posao.

I tu dolazimo do onoga što mi je možda najzanimljivije.

Zašto o tome šute i vlast i oporba?

Zašto se godinama svađaju oko svega mogućega, a rijetko čujemo da netko kaže:

„Ajmo provjeriti porijeklo imovine svih, bez iznimke!”

Jer ako se već prosvjeduje protiv smeća, devastacije, zagađenja i svega onoga što vidimo oko sebe, zašto se ne prosvjeduje protiv onoga što je možda uzrok puno većeg dijela problema – protiv korupcije, pogodovanja i neobjašnjivog bogaćenja?

Kad bi se stvarno utvrdilo tko je što stekao i kako je stekao, možda bi se pronašlo i dovoljno novca za sanaciju smeća, zaštitu voda, bolnice, škole i sve ono za što danas govorimo da država nema novca.

Ali tu više nema lijepih parola.

Tu nema crvenih, plavih ni zelenih zastava.

Tu bi trebalo pitati sve.

I lijeve i desne.

I bivše i sadašnje.

I vlast i oporbu.

I velike i male.

Jer možda je najveća hrvatska zabluda upravo u tome što gledamo one koji su nam stalno pred očima, a ne vidimo one koji stvarno imaju moć i novac.

Mi gledamo manekene u izlogu.

A mene zanima tko je vlasnik trgovine.

I možda je upravo zato ovakva tema nepoželjna – jer kad bi se počelo ozbiljno pitati „Čije je ovo? Kako si do toga došao? Odakle ti novac?”, vrlo brzo bi se moglo dogoditi da se mnogima više ne bi pričalo ni o lijevima ni o desnima.

A onda bi se možda prvi put počelo pričati o Hrvatskoj.