Mi smo bili naraštaj koji nije birao vrime u kojem će živjeti, ali smo ga morali prihvatiti onakvo kakvo nam je došlo, a došlo je teško i krvavo, pa se nije puno gledalo tko je što planirao prije rata, nego tko je spreman stati kad je najpotrebnije, i zato danas kad spomenemo Čapljinu, Hercegovinu, naše ljude i Kupres, nama to nisu samo mjesta na karti nego čitav jedan život koji se vraća u komadima, kroz lica ljudi kojih više nema, kroz stare fotografije, kroz pjesmu i kroz ona imena koja čovjek izgovori tiše nego druga.
Jedno od tih imena je Ludvig Pavlović, hrvatski vitez i legenda, čovjek koji je još prije Domovinskog rata nosio svoj križ samo zato što je bio hrvatski domoljub, član skupine Feniks, čovjek koji je zbog svojih uvjerenja proveo gotovo dva desetljeća po jugoslavenskim zatvorima, a kad danas govorimo o njemu, ne govorimo samo o jednoj biografiji iz nekih prošlih vremena, nego o čovjeku čije je ime kasnije postalo simbol jedne posebne postrojbe i ostalo živjeti među ljudima koji su u najtežim danima branili Hrvatsku.
Jer kad je ta specijalna postrojba ponijela ime Ludviga Pavlovića, nije to bilo samo ime na oznaci i nije to bila obična oznaka koju staviš na uniformu pa zaboraviš, nego je s tim imenom došla i jedna velika obaveza, jer nositi ime čovjeka koji je zbog Hrvatske proveo godine iza rešetaka značilo je znati čiji trag nosiš i kakvu odgovornost preuzimaš pred onima koji su dali svoj život prije tebe.
A prvi zapovjednik te postrojbe bio je Božan Šimović, i kad danas o Božanu govorimo, moramo ga se sjetiti upravo onako kako je živio i kako je poginuo – kao zapovjednika koji je vodio svoje ljude, koji nije ostao iza njih kad je postalo najteže, nego je bio tamo gdje je trebalo biti i poginuo vodeći svoju postrojbu u borbi za Hrvatsku.
To je ona riječ koju danas možda prebrzo izgovaramo – zapovjednik – a mi koji znamo što znači odgovornost prema ljudima razumijemo da zapovjednik nije samo čin, nije oznaka na ramenu i nije čovjek koji stoji sa strane dok drugi idu naprijed, nego je čovjek koji mora biti spreman nositi teret odluke i stati uz svoje ljude kad se sve oko njega počne rušiti.
Božan je upravo tako ostao zapamćen.
Kao prvi zapovjednik postrojbe koja je nosila ime hrvatskog viteza Ludviga Pavlovića i kao čovjek koji je svoje posljednje trenutke proveo vodeći svoje ljude u borbi za Hrvatsku.
A onda dolazi Ante Primorac, još jedno ime koje mi ne možemo izgovoriti bez onog osjećaja da se vraćamo u jedno teško vrijeme u kojem se čovjek nije mjerio po tome koliko je govorio nego po tome koliko je bio spreman dati od sebe kad je najteže.
Ante je bio teško ranjen, i tu bi za mnogoga priča završila, jer nakon teških rana čovjek ima pravo stati, vratiti se kući i pokušati sastaviti život koji je rat razbio, ali Ante se nije zaustavio tamo, nego se nakon oporavka vratio u borbu i ponovno stao uz svoje ljude, preuzeo svoju odgovornost i nastavio predvoditi svoju postrojbu sve do dana kada je i sam poginuo.
I upravo tu, između Ludviga, Božana i Ante, vidimo jednu cijelu priču našega naraštaja, priču u kojoj se ne radi samo o imenima nego o tome kako jedno ime postane simbol, kako ga jedna generacija prihvati kao svoje i kako ljudi koji su ga nosili poslije ostave vlastiti životni trag.
Ludvig je ostavio ime.
Božan je kao prvi zapovjednik vodio ljude koji su to ime nosili.
Ante je, teško ranjen, imao priliku otići iz svega toga, ali se vratio svojim ljudima i ponovno ih predvodio, sve dok nije položio svoj život.
I zato kad danas kažemo Ludvig Pavlović, Božan Šimović i Ante Primorac, mi ne nabrajamo tri imena iz nekog starog ratnog popisa, nego pričamo o tri čovjeka i o jednom dijelu naše zajedničke povijesti, o ljudima koji su svaki na svoj način ostavili trag u borbi za hrvatsku slobodu.
Mi koji smo to vrime živjeli znamo da rat nije izgledao onako kako ga danas neki pokušavaju prepričati, uredno posloženo u nekoliko datuma, fotografija i govora, jer u ratu nema ponavljanja scene, nema drugog pokušaja i nema pitanja jesi li spreman, nego dođe trenutak kad moraš krenuti i onda ideš, a tek kasnije shvatiš koliko je toga ostalo iza tebe i koliko ćeš imena nositi u sebi dok god živiš.
I koliko god godina prošlo, neke stvari čovjek ne može ostaviti iza sebe, jer možeš promijeniti kuću, grad, posao i život, možeš otići na drugi kraj svijeta, ali kad čuješ pjesmu ili netko izgovori ime čovjeka kojega više nema, u sekundi se vratiš tamo gdje si bio, jer neke uspomene nisu u albumu nego u čovjeku.
Zato mi danas moramo pričati o njima, ne zato da ih pretvorimo u nedodirljive figure iz nekog davnog vremena, nego da naša dica znaju da su to bili ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su imali svoje obitelji, svoje planove i svoje živote, ali su živjeli u vremenu u kojem se moralo stati uz svoje, a kad je trebalo, dati i ono najvrjednije što čovjek ima.
Ako mi ne ispričamo svoju priču, netko drugi će je jednoga dana ispričati umjesto nas, a onda iz nje lako nestane ono najvažnije, ono što se ne vidi na fotografiji i ne može se zapisati u nekoliko rečenica – koliko je teško bilo otići od kuće, koliko je majki čekalo sina, koliko je obitelji čekalo svoje najmilije i koliko se ljudi vratilo kući živih, ali s dijelom sebe koji je zauvijek ostao negdje tamo.
Mi znamo što smo vidjeli, znamo koga smo izgubili i znamo koliko su naši ljudi dali, zato kad danas kažemo Hrvatska, ne mislimo samo na zastavu, himnu i granice na karti, nego nam Hrvatska ima lica, ima imena, ima grobove, ima obitelji i ima one koji su svojim životima platili njezinu slobodu.
Zato će nama Ludvig Pavlović uvijek ostati hrvatski vitez i legenda, čovjek čije je ime nosila legendarna specijalna postrojba, čovjek koji je kao hrvatski domoljub prošao godine jugoslavenskih zatvora i čije je ime ostalo živjeti među onima koji su poslije njega nastavili borbu, a Božan Šimović ostat će prvi zapovjednik te postrojbe, čovjek koji je vodeći svoje ljude poginuo u borbi za Hrvatsku, dok će Ante Primorac ostati zapamćen kao zapovjednik koji se nakon teškog ranjavanja vratio svojim ljudima i ponovno ih predvodio sve do svoje pogibije.
I možda baš zato ovu priču ne treba završiti velikim riječima, nego samo onom pjesmom koja nas vraća tamo gdje smo nekad bili, jer neke pjesme nisu samo pjesme, nego vrata kroz koja se vrate ljudi kojih više nema.
Oj sokole, ti poleti, preko naših brda i dolina, preko Čapljine, Hercegovine i Kupresa, preko svih mjesta gdje su naši ljudi ostavili svoje tragove, pa tamo gore pozdravi Ludviga, Božana, Antu i sve naše kojih nema, i reci im ono što mi ovdje dolje još možemo reći – da ih nismo zaboravili i da ćemo, dok god nas ima, pričati našoj dici tko su bili i zašto njihova imena moraju ostati zapisana u hrvatskom pamćenju.
Jer dok god se pamte naši ljudi, nije nestao ni njihov trag, a dok god znamo tko je bio Ludvig, tko je bio Božan i tko je bio Ante, znamo i dio puta kojim smo mi prošli da bismo danas mogli reći jednu jednostavnu riječ koja nam je tada značila sve – Hrvatska.
-------
P.S: Zato ovaj tekst ne završavam samo uspomenom, nego pitanjem i javnim apelom Ministarstvu kulture, hrvatskim redateljima, scenaristima i producentima: nemojte čekati da posljednji suborci odu pa da onda tražimo po papirima ono što se danas još može čuti iz njihovih usta.
Još imamo ljude koji pamte, obitelji koje čuvaju fotografije i pisma, suborce koji mogu ispričati kako je bilo i tko je bio uz njih kad je bilo najteže.
Ludvig Pavlović, Božan Šimović, Ante Primorac i mnogi drugi ne trebaju uljepšavanje. Njihove priče već same nose snagu za ozbiljan hrvatski film.
Otvorite arhive, razgovarajte sa svjedocima i obiteljima i sačuvajte te priče za našu dicu.
Hoćete li ih čuti dok još ima tko da ih ispriča? Hoćete li snimiti film o njima?
Jer mi svoje nismo zaboravili. Ne dopustimo da ih zaborave oni koji dolaze poslije nas.
— Ivica Primorac, hrvatski branitelj
Primjedbe
Objavi komentar