ZRIN… DA SE NE ZABORAVI 🇭🇷

Danas sam opet razmišljao o Zrinu i sam sebi kažem, pa kakav si ti domoljub ako o Zrinu ništa ne napišeš, ništa ne objaviš, a znaš koliko je taj Zrin propatio. Nisam povjesničar, i oni će to puno bolje i detaljnije... Znam ja da moje pisanje neće neće nešto posebno promijeniti svijet, neće vratit mrtve ni obnovit ono što je jednom ljusko zlo napravilo, ali eto čovjek bar može reći da se sjeća. Da nije neki tamo, da mu je samo važno ono narodno 'use, nase, i p..... !?

Je li moguće da se hrvatske vlasti, političari i dužnosnici klone Zrina zbog još jedne sramne istine o kojoj se desetljećima šuti, dok je oni koji se kunu u ‘antifašizam’ uporno prešućuju i guraju pod tepih?

Zrin je bio povezan sa Zrinskima, s hrvatskom poviješću, sa slobodom i domoljubljem, i upravo je zato njegova sudbina još bolnija. Komunističkoj i partizanskoj vlasti poslije rata nije smetao samo jedan gradić i njegove kuće, nego i ono što je Zrin predstavljao. ime, povijest i svijest o tome tko smo i odakle smo.

Na dan, 20. kolovoza 1944., Glavni štab krvoločnih partizanskih razbojnika odobrio je spaljivanje preostalih kuća u Zrinu. Nije im bilo dosta što je Zrin već prethodne godine, 9. i 10. rujna 1943., doživio stravičan pokolj!? Krvoločne partizanske snage bez milosti su ubile gotovo trećinu stanovnika, selo je opljačkano i spaljeno, a preživjeli su kasnije protjerani i ostali bez svoje imovine. Partizanska vojska s brojnim snagama napala je mirno stanovništvo Zrina, grada u kojem uopće nije bilo vojnih snaga regularne vojske.

A kad danas nekome kažeš Zrin, neki će te samo pogledat i pitati: „A di ti je to?” Čudno? Pa i nije, s obzirom koliko se naša politika bavi sa tim!?  Tamo nije bila samo neka točka na karti, nego mjesto u kojem se živjelo. Bile su kuće, djeca, obitelji, crkva, njive, stoka, susjedi, svatko je imao svoj život i svoje brige. Kao i mi danas. A onda je došao taj krvavi rujan i sve je nestalo.

Često se navodi da je u Zrinu ubijeno 213 njegovih stanovnika, među njima i 12 djece. Dvije stotine i trinaest ljudi. Kad to izgovoriš naglas, čovjek tek onda shvati kolika je to tragedija. To nisu neki tamo brojevi iz knjige. To su nečiji djedovi, babe, očevi, majke, djeca, braća, sestre, susjedi… ljudi koji su imali ime i prezime, koji su imali svoje kuće i svoje živote.

I onda, godinu dana poslije, 20. kolovoza 1944., zapaljeno je i ono što je od Zrina ostalo.

Nisu se tada samo kuće palile. Palilo se nečije ognjište, nečija uspomena, nečiji život. A tko je ikad imao djedovinu zna što to znači. Nije djedovina samo kamen i zid. To je ono kad možeš reći: „Evo, odavde sam ja. Tu su živjeli moji stari.” Tu su ti grobovi, tu ti je korijen, tu znaš čiji si i odakle si.

I onda ti netko dođe i uzme ti sve.

Ne mislim da danas treba mrzit nekoga zbog onoga što je napravio njegov djed ili pradjed. Niti su djeca kriva za grijehe svojih predaka. Ali isto tako ne mogu razumjet čovjeka koji zločin opravdava samo zato što ga je počinio netko „njegov”. Ako je zločin počinjen, onda je zločin, ma tko ga napravio. To se mora moći reći bez straha i bez političkog uvijanja.

Jer ono „pusti, bilo pa prošlo” meni nikad nije bilo jasno. Prošlo je vrijeme, naravno da je prošlo, ali nije prošla činjenica da se dogodilo. A ako mi zaboravimo, onda smo sami sebi nešto oduzeli.

Danas u Zrinu, prema popisu iz 2021., živi samo osam ljudi.

Osam.😔

Kad čovik to usporedi s onim što je nekad tamo bilo, stvarno ne može ostat ravnodušan. Toliko života, toliko obitelji, toliko generacija, a danas osam ljudi. I onda se moraš zapitat koliko smo kao država napravili da se takva mjesta sačuvaju, a koliko smo ih jednostavno pustili da polako nestaju.

Ali Zrin ipak nije mrtav dok god ima onih koji ga se sjećaju.

Dolaze potomci Zrinjana, pale svijeće, mole za svoje pokojne, obilaze ono što je ostalo. Sagrađena je i nova crkva Našašća svetoga Križa, blagoslovljena 2019. godine. I dobro je da je ima. Dobro je da netko dolazi, da se govori, da se djeci pokaže i kaže: „Vidiš, ovdje su nekad živjeli naši ljudi.”

Jer možda su oni koji su Zrin uništavali i računali na to da će vrijeme odradit svoje. Da će ljudi otići, kuće se srušiti, trava sve prekriti i da se više nitko neće ni sjećati.

E,  pa uz Božju pomoć, neće sve ići baš tako, kako su partizanski krvoloci zamislili.

Dok god netko dođe i zapali svijeću, dok god netko izgovori ime svoga djeda, dok god netko kaže „moj djed je iz Zrina”, taj Zrin nije nestao.

Možda mi koji smo odrasli uz priče naših starih o djedovini to malo bolje razumijemo. Kao da je nama kuća samo kuća, ni grob nije samo kamen. A, ono staro stablo kraj kuće nije samo stablo, to je priča ... Netko je tu živio, tu se ženio i udavao, tu radio, tu se rodio, tu je plakao i veselio se.

Zrin nam ne smije biti samo ruševina negdje na Zrinskoj gori, nego i opomena.

Opomena koliko čovjek može biti zao kad odluči drugome uzeti dom, ime i pravo da bude ono što jest. Ali je i dokaz da se čovjeku može uzeti kuća, zemlja i imovina, a da mu se ne može baš tako lako uzeti sjećanje.

Zato o Zrinu ne treba pričati samo 20. kolovoza pa sutra opet sve zaboravit. O njemu treba govoriti kad god se spomene naša povijest, naši ljudi i naše stradanje, a još više kada se strateški nacionalno planira.

Mrtvima više ne možemo vratiti život. Ne možemo im vratiti njihove kuće ni ono što su imali. Ali možemo napraviti ono malo što je još u našim rukama, sjećati ih se, izgovarati njihova imena i ne dopustiti da postanu samo broj u nekoj knjizi.

Jer ako mi zaboravimo Zrin, i sve što je Zrin bio (a treba i opet biti) svoje mrtve, onda smo izgubili puno više od jednog sela, onda su partizanski krvoloci uspjeli!

Pokoj vječni svim žrtvama Zrina. 🙏

Slika: AL ilustracija