Zašto Hrvatska nikad nije uvela ozbiljan Zakon o porijeklu imovine?

Evo, ka čovik koji je početkom devedesetih ostavio kuću, obitelj i svoj mir i otišao tamo di se nije znalo hoćeš li se sutra vratiti, danas imam jedno sasvim obično pitanje za ovu svoju državu. Ne pitam puno, ne tražim ničije bogatstvo, ne zavidim nikome tko je svojim radom i pošteno zaradio, nego samo pitam ono što bi, po meni, trebalo biti normalno u svakoj ozbiljnoj državi:

A odaklen ti?

Odaklen ti tolika kuća, toliki stanovi, zemljišta, vile, jahte, firme i milijuni, ako ti službeni prihodi kroz sve te godine nisu mogli pokriti ni pola onoga što danas imaš?

Hrvatska je takav zakon nekada imala. Još 1984. postojao je Zakon o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine, a ukinut je 1990., neposredno prije nego što je Hrvatska krenula putem višestranačja i stvaranja vlastite države. I dobro, vrime se prominilo, prominio se sustav, došlo je tržišno gospodarstvo i privatno vlasništvo, pa neka je stari zakon otišao u povijest.

Ali ono što mene kao branitelja zanima jest nešto drugo.

Zašto Hrvatska nakon svega toga nikad nije napravila novi, svoj, pošten i moderan zakon kojim bi se moglo pitati čovika kako je stekao imovinu koja višestruko nadilazi ono što je mogao zaraditi?

Jer mi smo devedesetih išli stvarati državu u kojoj će vrijediti neka pravila. Govorilo nam se da stvaramo državu u kojoj će čovik živjeti od svoga rada, da će se poštenje cijeniti i da više neće biti važno tko ti je ćaća, stric, kum ili partijski prijatelj.

A onda smo gledali kako jedni ljudi preko noći postaju gazde, kako se društvena imovina pretvara u privatnu, kako se pojedinci obogate dok običan čovik gleda kako mu plaća jedva pokriva misec, a mnogi branitelji i njihove obitelji nakon rata sastavljaju kraj s krajem.

I zato mi danas nije jasno zašto je toliko teško napraviti jednu jednostavnu stvar.

Ako si sve stekao pošteno – pokaži kako.

Ako je sve čisto – nemaš se čega bojati.

Ne govorim ovo zato što mrzim bogate ljude. Dapače, neka ih je što više, ali neka se zna kako su do bogatstva došli. Neka čovik koji je radio, riskirao, stvarao i pošteno zaradio ima svako pravo biti bogat i neka mu nitko ništa ne uzima.

Ali ako netko s običnom plaćom odjednom ima milijune, deset stanova, vilu na moru, nekoliko zemljišta i jahtu, onda valjda nije nikakav grijeh pitati:

„Prijatelju, odaklen ti sve to?”

Običnom čoviku banka za kredit traži svaki papir, svaku plaću, svaku potvrdu, gleda mu račun i pita ga odakle će vratiti dug. Porezna ga može pitati za račun od par stotina eura, a kad se pojavi netko s imovinom vrijednom milijune, nekako nastane muk.

E, to meni nije normalno.

I ne tvrdim ja da su svi koji imaju puno ukrali. Ne treba nikoga unaprijed osuđivati. Ali država koja nema hrabrosti pitati odakle je nešto stečeno, teško može govoriti o jednakosti pred zakonom.

Mi branitelji nismo devedesetih išli ginuti zato da bi se stvorila država u kojoj će za jedne vrijediti jedno pravilo, a za druge drugo. Nismo išli braniti Hrvatsku da bi običan čovik morao objašnjavati svaki euro, dok se za velike milijune samo okrene glava i kaže: „Ma pusti, zna on što radi.”

Zato ja i danas pitam, sasvim jednostavno, bez mržnje i bez zavisti:

Zašto Hrvatska nikad nije uvela ozbiljan Zakon o porijeklu imovine?

I kome zapravo odgovara da se to pitanje više od trideset godina ne postavi kako treba?

Jer možda nije problem u tome što bi takav zakon nekome nešto uzeo.

Možda je problem u tome što bi neke ljude prvi put ozbiljno pitao –

A ODAKLEN TI? 🇭🇷