Naši stari nisu imali europske fondove, nisu čekali natječaje, nisu imali moderne traktore niti su znali što znači strateški plan poljoprivrede, ali su znali ono što smo mi nekako putem zaboravili. Da čovjek koji ima svoju zemlju, svoju kuću, svoj vinograd, maslinu, nekoliko ovaca ili kravu u štali, a uz sve to dvije zdrave ruke i volju za rad, nije siromašan čovjek, nego je čovjek koji ima svoju slobodu i koji može uspravna čela reći da je gospodar svoga života.
U Zagori se zemlja često morala otimati kamenu, u Hercegovini se svaka stopa zemlje čuvala kao svetinja, pa se ipak sadilo, kopalo, oralo i stvaralo, jer naš čovjek nikada nije tražio da mu netko pokloni život, nego je samo želio priliku da svojim rukama napravi nešto za sebe i svoju obitelj. Ono što bi danas netko nazvao malim gospodarstvom, njima je bilo cijelo jedno bogatstvo, jer su znali da mogu preživjeti i bez toga da svaki mjesec čekaju da im netko iz vlasti nešto udijeli.
I upravo tu dolazim do pitanja koje mi se sve češće nameće kada gledam što se događa s hrvatskim selom:
Zašto je vlastima, bez obzira na to kako su se zvale i koje su političke boje bile, uvijek nekako bio problem čovjek koji je potpuno samostalan, čovjek koji ima svoju zemlju, svoj posao, svoju radionicu ili svoje gospodarstvo i koji može živjeti od vlastitih ruku, a da pritom ne mora svaki mjesec gledati prema državi i pitati što će mu ona dati?
Ne tvrdim da je netko sjeo za stol i odlučio uništiti hrvatskog seljaka, ... Život nije tako jednostavan i iza svega postoje različite politike, pogreške, interesi i okolnosti, ali kad pogledamo desetljeća iza nas, teško je ne primijetiti kako se našeg seljaka prečesto promatralo kao nekoga kome treba dati potporu, subvenciju, pomoć ili natječaj (i u tome bi bio zakinut zbog lopovluka birokracije), umjesto kao čovjeka koji treba imati uvjete da od svoga rada pristojno živi i da bude ono što je nekada bio, gazda na svome.
Jer postoji velika razlika između države koja čovjeku pomogne da stane na noge i države koja ga godinama drži u položaju da bez njezine pomoći ne može opstati!? Meni se čini da smo upravo tu napravili veliku pogrešku!? Ako čovjeka navikneš da mu za svaki korak treba neka potvrda, neki natječaj, neka subvencija ili neka odluka iz ureda, onda ga nisi učinio snažnijim i slobodnijim, nego si ga polako učinio ovisnim o sustavu.
A meni je uvijek bio drag upravo onaj naš čovjek koji nije puno tražio.
Onaj naš ćaća iz Dalmacije, Like, Istre, Zagorja, Slavonije, Hercegovine ... koji bi rano ujutro ustao, otišao u štalu, nahranio blago, obradio svoju zemlju i navečer umoran sjeo pred kuću, svjestan da možda nema bogatstvo, ali ima ono najvažnije. Svoje ruke, svoju kuću i svoju zemlju.
Takav čovjek nije bio ničiji podanik. Bio je gospodar.
I možda upravo zato danas moramo postaviti pitanje koje nije ugodno, ali ga ne smijemo izbjegavati: je li vlastima kroz različite sustave i različita vremena odgovarao neovisan čovjek ili čovjek koji o nečemu mora ovisiti?
Jer neovisan seljak ne treba puno obećanja.
Neovisan obrtnik ne treba političkog pokrovitelja.
Neovisan poduzetnik ne treba nekoga tko će mu govoriti kako mora živjeti.
Takav čovjek traži samo jedno, da mu se ne smeta dok radi i da pravila budu jednaka za sve.
A takav čovjek je slobodan. I upravo je možda u tome cijela priča.
Mi koji smo devedesetih stali braniti Hrvatsku nismo tada razmišljali o europskim fondovima, milijardama eura, natječajima, strategijama i svim onim papirima kojima se danas mjeri uspješnost države. Gledajući iz svoje pozicije i ljudi oko mene, nama je bilo dovoljno znati da je ovo naša zemlja i da želimo živjeti u njoj kao slobodni ljudi, a mnogi su za tu slobodu dali mladost, zdravlje i vlastiti život, vjerujući da će nakon rata doći vrijeme u kojem će čovjek napokon moći živjeti od svoga rada i biti gospodar onoga što je svojim rukama stekao.
Zato mi danas teško pada kada vidim mladog čovjeka iz Zagore, Hercegovine, Slavonije, Like ili Banovine kako odlazi. Ne odlazi on zato što ne voli Hrvatsku, nego zato što ovdje ne vidi dovoljno razloga da ostane, pa svoju budućnost traži u Irskoj, Njemačkoj, Austriji ili negdje dalje, dok mu kod kuće ostaju roditelji, prazna soba, djedova zemlja i kuća koju je možda već počela prekrivati vlaga i tišina.
I ne mogu tom mladom čovjeku reći da je kriv. Kako bih mogao?
Ako je završio školu, želi raditi, želi osnovati obitelj i živjeti od svoga rada, a država mu nije uspjela stvoriti uvjete da to može ostvariti, onda je njegovo pravo da potraži život tamo gdje ga može pronaći.
Ali zato možemo i moramo pitati vlast:
Zašto smo mu dopustili da mora otići?
Zašto čovjek koji želi ostati na zemlji svoga ćaće ne može od nje pristojno živjeti?
Zašto čovjek koji želi otvoriti radionicu mora više vremena provoditi po uredima nego u svojoj radionici?
Zašto poduzetnik koji želi zaposliti ljude često prvo mora razmišljati o tome kako će zadovoljiti birokraciju, umjesto kako će razvijati posao?
I zašto nam je normalno da mlad čovjek ode preko granice, a onda se ponosimo statistikama da nam se povećao broj stanovnika jer su se doselili neki drugi ljudi?
Nije problem u tome što ljudi dolaze u Hrvatsku. Nije problem ni u stranom kapitalu. Nije problem ni u Europi. Problem je kada naš čovjek izgubi razlog da ostane.
Jer meni nije dovoljno da Hrvatska bude država u kojoj će biti sve više ljudi, a sve manje onih koji su ovdje rođeni, odrasli i koji su spremni svoju budućnost vezati uz ovu zemlju.
Ne zato što drugi ljudi ne vrijede, nego zato što svaka država mora prije svega imati brigu za vlastiti narod, njegovu budućnost, njegovu proizvodnju, njegovo selo i njegovu mogućnost da od svoga rada živi dostojanstveno.
Tu se ponovno vraćam Radiću.
Mislim da bi on danas manje gledao tko je stranac!? Dobro, gledao bi on sigurno kakav je taj stranac, radi li u korist naroda, uklapa li se i poštuje li naše tradicijske vrijednost ... Ali, itekako bi gledao zašto naš čovjek odlazi. Tu i je ključ ove priče!?
Vjerojatno bi stao kraj neke prazne kuće u Zagori, pogledao zaraslu njivu, možda se raspitao gdje su djeca ljudi koji su tu živjeli, a onda bi pogledao prema vlasti i postavio ono neugodno pitanje:
„Zašto ste dopustili da čovjek koji je stoljećima bio gospodar svoje zemlje danas mora tražiti budućnost negdje drugdje?“
Jer nije najveća opasnost samo da netko drugi kupi hrvatsku zemlju.
Najveća je opasnost da naš čovjek više nema mogućnosti, volje ili razloga da tu zemlju obrađuje.
A kada ode čovjek, ne odlazi samo radna snaga.
Odlazi obitelj, odlazi prezime, odlazi običaj, odlazi pjesma, odlazi ono nedjeljno okupljanje oko stola, odlazi život koji se stvarao generacijama.
Na kraju ostane zemlja.
Možda lijepa, možda vrijedna, možda još uvijek naša na papiru, ali bez ljudi koji će je voljeti, obrađivati i svojoj djeci govoriti: „Ovo je didovina.“
A ja ne vjerujem da smo se za takvu Hrvatsku borili.
Mi smo se devedesetih borili da čovjek bude svoj na svome, da ne bude ničiji podanik i da više nikada ne mora pitati nekoga drugoga smije li biti gospodar vlastitoga života.
Zato danas, kad govorimo o hrvatskom selu, poljoprivredi i zemlji, možda bismo trebali prestati samo pitati koliko će država dati seljaku i početi pitati nešto puno važnije:
Zašto smo napravili sustav u kojem seljak bez države teško može opstati, umjesto da napravimo državu u kojoj seljak od svoga rada može živjeti?
Jer možda nije najveći problem u tome što država daje premalo.
Možda je problem u tome što je čovjeku kroz desetljeća oduzimana ona najvažnija stvar – samostalnost.
A čovjek koji je samostalan, koji ima svoju zemlju, svoj posao, svoje gospodarstvo i svoje dvije ruke, čovjek koji može prehraniti obitelj bez moljenja i čekanja, nije samo dobar gospodar.
On je slobodan čovjek.
I možda je upravo zato Radić i danas toliko živ.
Jer njegovo pitanje nije bilo samo tko će biti vlasnik zemlje, nego hoće li čovjek na toj zemlji biti svoj.
A ako jednog dana izgubimo takvog čovjeka, možemo sačuvati granice, zastavu i zemlju, ali ćemo izgubiti ono zbog čega je sve to uopće trebalo vrijediti.
Čovjeka koji na svome stoji uspravno i može reći: ovo je moje, ovo sam svojim rukama stvorio i od ovoga živim.
To je, po meni, prava sloboda.
I za takvu smo se Hrvatsku borili. 🇭🇷
Stjepan Radić (1871. – 1928.)
Stjepan Radić rođen je 11. srpnja 1871. u Trebarjevu Desnom kraj Siska. Bio je hrvatski političar, publicist i jedan od najvažnijih hrvatskih političkih vođa svoga vremena.
Cijeli je svoj politički rad posvetio hrvatskom seljaku, njegovom dostojanstvu, gospodarskoj samostalnosti i političkim pravima. Sa svojim bratom Antunom 1904. osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku.
Zalagao se za slobodnog, obrazovanog i gospodarski neovisnog čovjeka, smatrajući da seljak ne smije biti podanik države, nego gospodar svoje zemlje i svoga života.
U atentatu u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. teško je ranjen, a od posljedica ranjavanja preminuo je 8. kolovoza 1928. u Zagrebu.
Ostao je zapamćen kao simbol borbe za hrvatsko selo, slobodu, dostojanstvo i pravo čovjeka da bude svoj na svome.
Primjedbe
Objavi komentar