Ma čovik se stvarno mora zapitati jesmo li mi u ovoj državi došli do toga da je najvažnije samo ne postavljat previše pitanja, jer čim počneš pitati tko je doveza otpad, tko ga je primio, tko je izdao dozvole, tko je potpisiva ugovore, tko je organizira prijevoz i tko je na svemu tome zaradio, odjednom si protiv napretka Hrvatske, opozicija koja želi vlast, politički rušitelj i valjda čovik koji ne razumije koliko je važno šutjeti dok institucije „rade svoj posao“.
Pa dobro, što bi onda čovik trebao napraviti, zatvoriti oči, okrenuti glavu i praviti se da nije vidio ništa, možda još i zahvaliti što imamo sustav koji će sve lijepo utvrditi kad za to dođe vrijeme, jer prema dosad objavljenim informacijama kod Gospića se govori o desecima tisuća tona otpada, uključujući plastiku, ostatke obrade elektroničkog i medicinskog otpada te RDF, dok se ispituje utjecaj na tlo i podzemne vode, a prema objavljenim podacima iz nalaza vještačenja nizvodno od lokacije pronađeni su i PFAS spojevi, pa bi valjda bilo normalno da čovik pita kako je sve to završilo u Lici i tko je smatrao da je to prihvatljivo.
Ali ne, nemoj slučajno pitati previše, jer ako pitaš tko je doveza otpad, onda si protiv Hrvatske, ako pitaš tko ga je primio, onda si političar, ako pitaš tko je potpisivao, onda želiš rušiti vlast, a ako pitaš gdje je novac, onda si valjda već kandidat za neku funkciju u opoziciji; ispada da je jedino potpuno prihvatljivo pitanje ono koje nikome ne smeta, a to je pitanje koje nitko ne postavi.
A otpad, ka i obično, nije doša sam, nije se sam ukrca, sam vozija kroz Hrvatsku i onda baš iz ljubavi prema Lici odlučija ostati tamo, nego su postojali ljudi, kamioni, prijevozi, papiri, ugovori, dozvole i novac, pa ako je sve bilo zakonito, onda bi svima trebalo biti u interesu da se to i dokaže, a ako nije bilo zakonito, onda bi još više trebalo biti u interesu da se pronađu oni koji su to omogućili.
I tu dolazimo do onog dijela koji je meni zapravo najvažniji — vlast ne bi trebala čekati opoziciju da je natjera da očisti vlastite redove.
Ako ova vlast stvarno želi dobro Hrvatskoj, ako stvarno želi zaštititi institucije i ako stvarno želi pokazati da nema nedodirljivih, onda joj ne treba nitko izvana da joj kaže koga treba provjeriti, ne treba joj politički protivnik da bi otvorila dokumentaciju, ne treba joj novinar da bi pronašao ono što je institucija trebala pronaći i ne treba joj građanin da slučajno naiđe na ono što je sustav godinama trebao kontrolirati.
Sama treba krenuti od sebe.
Neka pregleda papire, neka provjeri dozvole, neka prati ugovore i novac, neka utvrdi tko je znao, tko je morao znati, tko je potpisivao i tko je eventualno pogodovao, pa ako je netko nevin, neka se to javno i jasno dokaže, a ako je netko kriv, neka odgovara bez obzira na stranku, prezime, funkciju, poznanstvo ili člansku iskaznicu.
Jer što je problem u tome?
Čega se vlast boji ako je sve čisto?
Ako nema nepravilnosti, pokazat će da ih nema, a ako ih ima, onda će pokazati da je dovoljno jaka da ih sama očisti.
To nije rušenje vlasti. To je ozbiljna vlast.
I zato je smiješno kada se svako pitanje automatski proglašava političkim napadom, jer Hrvatsku ne ruši čovik koji pita gdje je završio otpad, tko ga je doveza i tko ga je primio, nego je puno veći problem ako netko zna odgovor pa odluči šutjeti zato što je odgovor politički neugodan.
Jer ako se istraga već proširuje i ako se uz Gospić spominju Benkovac, Varaždin i Senj, pri čemu za neke od tih lokacija vještačenja još nisu završena, onda nije korektno unaprijed tvrditi da je na svakoj od njih stanje isto, ali je itekako korektno pitati koliko takvih lokacija postoji, jesu li sve poznate, je li napravljena sustavna inventura, što je na svakoj lokaciji pronađeno, koliko je tla onečišćeno, jesu li zahvaćene podzemne vode i postoje li još mjesta koja danas nitko ni ne spominje.
Jer ako imamo nekoliko lokacija koje se već pojavljuju u istoj priči, onda više nije dovoljno govoriti o „jednom ilegalnom odlagalištu“ i praviti se da je problem riješen time što će se jedan slučaj procesuirati, nego treba pogledati cijeli lanac, od mjesta gdje je otpad nastao, preko prijevoza i dokumentacije, do mjesta gdje je završio i ljudi koji su na tome imali korist.
I tu se vraćamo na ono pitanje koje bi zapravo trebala postaviti sama vlast, prije nego što ga postave građani: postoji li u Hrvatskoj još ovakvih lokacija koje nitko nije pregledao?
Jer domoljublje nije samo zastava, himna, velika riječ i lijepa slika kad se pale reflektori; domoljublje je i zaštititi hrvatsku zemlju, hrvatsku vodu i ljude koji ovdje žive, pa reći da Lika nije ničija kanta za smeće, da Gospić nije ničija privatna deponija i da se nijedan hrvatski kraj ne smije tretirati kao mjesto gdje će netko drugi zaraditi, a nama ostaviti posljedice.
Ako je netko zaradio na tome da se otpad doveze tamo gdje nije smio biti, neka se to utvrdi; ako je netko potpisivao ugovore, neka se vidi što je potpisao; ako je netko izdavao dozvole, neka se provjeri na temelju čega ih je izdao; ako je netko znao, neka se utvrdi što je znao, a ako nitko ništa nije znao, onda bi bilo zanimljivo objasniti kako je moguće da su desetci tisuća tona otpada prolazili kroz sustav, a da nitko ništa nije vidio.
I nemojmo odmah govoriti da se nekoga optužuje, jer nije poanta unaprijed proglasiti krivca, nego upravo suprotno — poanta je utvrditi činjenice, a onda pustiti da odgovornost dođe do onoga do koga treba doći, bez obzira na to je li čovik blizu vlasti, opozicije, neke institucije ili nema nikakvu političku zaštitu.
Zato bih volio da ovaj put vlast ne čeka da joj netko drugi pokaže gdje treba gledati, nego da sama kaže: pregledat ćemo sve poznate lokacije, utvrdit ćemo što se tamo nalazi, analizirat ćemo tlo i vode, otvorit ćemo dokumentaciju, pratiti ćemo trag novca i ako pronađemo odgovorne, sami ćemo ih procesuirati.
Bez opozicije, bez političkog cirkusa i bez velikih predstava.
Jer ako stvarno žele dobro Hrvatskoj, onda im ne bi trebalo smetati da se očisti sve što treba očistiti, pa makar trag vodio prema nekome tko im je politički blizak, jer vlast koja može očistiti vlastite redove zapravo pokazuje da joj je Hrvatska važnija od bilo kojeg pojedinca, funkcije ili stranačke iskaznice.
A ako se svako pitanje proglašava napadom na vlast, onda čovik stvarno mora pitati — što je to toliko strašno u jednom običnom pitanju?
Što je strašno u tome da se pita tko je doveza otpad?
Što je strašno u tome da se traže papiri?
Što je strašno u tome da se pregledaju lokacije?
Što je strašno u tome da se utvrdi odgovornost?
Ako je sve čisto, još bolje, neka se pokaže da je čisto.
Ako nije, onda neka se očisti.
Jer Hrvatsku ne ruši onaj koji pita, nego je ruši onaj tko bi zbog vlastitog interesa najradije da nitko ništa ne pita.
Zato NE TREBA OKRETATI DRUGI LIST, nego prvi pročitati do kraja, otvoriti dokumente, pregledati lokacije, pratiti trag otpada i novca i pustiti da institucije napokon pokažu da nisu tu samo zato da nam svake godine objasne kako „postupak traje“, nego da su tu da zaštite državu i njezine građane.
Jer Lika nije ničija kanta za smeće, hrvatska zemlja nije ničiji poslovni otpis, a hrvatski narod nije dužan plaćati tuđe zarade sanacijom posljedica.
I na kraju, koliko god se nekome ovo pitanje činilo političkim, oporbenim, neugodnim ili „protiv napretka Hrvatske“, ono ostaje potpuno jednostavno:
A ODAKLEN JE OVO DOŠLO I TKO JE REKA DA MOŽE?
A onaj tko stvarno voli Hrvatsku ne bi se trebao bojati odgovora.
Primjedbe
Objavi komentar