MOJ SINKO, ZAPAMTI DOBRO – POSLIJE RATA SU TI NAJGORE RATNE KUKAVICE ...

Moj sinko, zapamti dobro jednu stvar, jer to ti nitko neće baš napisati u knjizi, a pogotovo ti neće reći ovi što danas najviše pričaju o svojem velikom herojstvu u ratu... Poslije rata ti se nekako pojave najveći junaci. Takav ti je život. Dok grmi, svatko gleda gdje mu je glava, gdje su njegovi i kako će dočekati jutro, a kad sve prođe i kad više nema opasnosti, onda se počne pričati drukčije.

Onda se ljudi sjete nekih detalja kojih se prije nisu sjećali, sjete se gdje su bili, što su napravili, koga su spasili, kome su zapovijedali... i što je najzanimljivije, kako godine prolaze, izgleda da su sve više bili na prvoj crti.

Ja nekad stvarno sjedim i slušam, čitam te priče po televiziji, raznim medijima, mrežama... pa se pitam jesam li ja uopće bio u tom ratu koji oni danas opisuju. Jer nije meni ostao takav u sjećanju. Ni blizu. Možda sam ja nešto krivo shvatio, možda mi je memorija lošija nego što mislim, a možda je samo stvar u tome da sam ja rat gledao s one strane s koje se ne vidi baš lijepo kao na medijima.

Meni je ostalo blato, čekanje, hladnoća, vrućina, umor, ona neka nervoza koja ti se uvuče pod kožu pa više ni ne znaš jesi li umoran ili si samo stalno napet... Ostali su mi ljudi, lica, glasovi, neke sasvim obične stvari kojih se čovjek danas možda ne bi ni trebao sjećati, a baš njih se sjeća.

Neki čovjek kako pali cigaretu, kako ti traži cigaretu, a ne znaš da ga tada vidiš posljednji put. Netko nešto dobacuje, netko se smije u najgorem mogućem trenutku, netko pita kad će se jesti, netko govori o bančenju, noćnom životu, gdje smo napravili nered, potukli se, bili van kontrole... netko opet priča o kući, materi, djevojci... I onda jednoga dana tog čovjeka više nema.

I to je ono što se danas nekako izgubi kad se rat prepričava. Sve je nekako „puna usta kolačića“!? Da smo bili mi takvi, pitanje je bi li dobili ijednu bitku. Bilo je ili-ili, brate, pa tko kuži... Tko ne kuži, ne mogu mu pomoći!

To ti je nešto što čovjek teško objasni nekome tko to nije prošao.

Svi eto sve kao razumiju. Netko pogine, napiše se ime, stavi se vijenac, održi se govor, kaže se da se neće zaboraviti... i tako to ide. „Neće se zaboraviti?!“ Ovi levati koji nikada nisu osjetili što znači pravi fajt, lažu ko... oni će zaboraviti pet-deset minuta iza, ali mi ne možemo, i kada bi htjeli.

Oni ti se vrate u glavu kad ih najmanje očekuješ. Posjete te na svašta nešto, pa odeš za njih na misu, pa misliš jesi li što krivo napravio, kako će te gledati. Da, da... gledaju oni odozgore.

Nekad ti se jave i nakon deset godina, i nakon dvadeset. Sjediš negdje, čuješ neku riječ ili vidiš nešto sasvim bez veze i odjednom se pojavi onaj tvoj nadzornik odozgore... I onda se pitaš zašto baš sada, otkud sad on...

Bože, koliko ti puta dođe ono pitanje na koje možda nikada nećeš moći odgovoriti. Jesmo li mogli tada nešto napraviti? Jesmo li mogli krenuti ranije? Jesmo li mogli drugačije? Jesam li ja nešto mogao?

Više ti baca na ono da jesi, pa o tome misliš... Uhhh.

To ti ostane negdje. Ne svaki dan, nije čovjek lud da svaki dan sjedi i kopa po prošlosti, život ide dalje, moraš raditi, moraš djecu odgojiti, moraš platiti račune, nasmiješ se kad treba, odeš na svadbu, na sprovod, na kavu, sve ono što ljudi rade... ali nekad, bez ikakvog razloga, to pitanje opet ispliva.

I nemaš od koga odgovor.

Koga? Svi su u svojim filmovima. Gledaš ih, a ako nešto i pokušaš reći u tom smjeru, ne ide. Bace na tebe neki svoj polutupi pogled, odbija im se od glave, ili na jedno uho uđe, na drugo iziđe, jer eto kao rade oni svoj neki posao, što ti znaš?

To je možda i najgore, to podcjenjivanje. Kao da ti ne radiš, a možda i bolje kužiš njihov posao, samo te život odveo u ono što nisi ni zamišljao.

Ponekad naletiš na svoga nekog ratnika, pa s njim prođeš te filmove. Češće se dogodi da razgovaraš sam sa sobom, što je inače vrlo nezgodan posao, jer si i onaj koji pita i onaj koji odgovara, pa se lako posvađaš sam sa sobom i opet ne riješiš ništa.

A onda, nakon svega toga, vidiš čovjeka na televiziji, na portalima... koji priča o istom događaju kao da je tamo bio sam s Bogom i načelnikom stožera, sve zna, sve je vidio, sve je organizirao... čovjeku dođe da se nasmije, ali nije ti zapravo do smijeha.

Jer ti znaš tko je bio tamo, iako se i sam ne možeš sjetiti najbolje tih terena nakon pustih godina. Sve ti nekako izgleda drugačije. Da nema suboraca koji su bili s tobom, netko bi rekao da nisi ni bio tamo, kako ti to sad... A gle njih, oni se sjećaju svega, a mi se ne sjećamo njih da su bili!? Zanimljivo?

Ipak, znaš dobro tko je nestao kad je trebalo biti najteže, pa se poslije nekako pojavio s pričom kako je baš on držao sve konce u rukama. To se teško zaboravlja.

I da netko krivo ne razumije, nije meni problem ako netko nije bio na prvoj crti. Nisu svi trebali biti na prvoj crti. Netko je morao voziti, netko opskrbljivati, netko liječiti, netko organizirati, netko držati vezu... i svaki pošteno odrađen posao treba poštovati. Ne mora čovjek biti u rovu da bi bio vrijedan. To nikada nisam govorio.

Ali znaš što mi smeta?

Kad čovjek od onoga što je napravio napravi nešto što nije napravio.

Kad uzme tuđu zaslugu jer je njegova malo premala.

Kad mrtvog čovjeka stavi iza sebe kao kulisu.

Kad svaku obljetnicu iskoristi da opet malo popravi vlastitu biografiju.

To mi je teško gledati. Gadi mi se, pa znam zbog njih izbjeći obljetnice, a kasnije dođem sam ili sa nekim od svojih suboraca, jer mi je...

Eto, ispada da su neki ljudi tek poslije rata shvatili da su veliki junaci. U ratu očito nisu stigli primijetiti, bili su zauzeti preživljavanjem, te skupljanjem potrebite dokumentacije i slika u ispeglanim uniformama.

I tu se čovjek nekad mora nasmijati, šta ćeš. Samo što taj smijeh nije baš smiješan.

Meni je uvijek bilo zanimljivo kako vrijeme utječe na hrabrost. Što je više godina prošlo, neki ljudi postali su sve hrabriji. Dok je bilo pucanja, izgleda da su imali dosta drugih obaveza, ali kad su se otvorile televizije, mikrofon i pozornica, onda više nema problema. Onda se priča bez zastajkivanja.

I sve je jasno.

A meni nikad nije bilo jasno.

Meni je rat uvijek bio nekako mutan, prljav, težak... i ne mislim samo fizički. Čovjek donosi odluke u okolnostima u kojima normalan čovjek nikad ne bi trebao donositi odluke. Netko ti kaže da ideš, ti ideš. Netko ne dođe, čekaš. Čuješ nešto, ne znaš je li istina. Dobiješ informaciju pa za pet minuta drugačiju informaciju. Pogriješimo, pa gledamo kako to izvući.

Netko se i uplaši, smiri se, pa napravi nešto nevjerojatno hrabro. Netko drugi napravi glupost zbog koje poslije ljudi stradaju. Sve se to događa u istom danu, nekad u istih sat vremena...

A poslije rata sve to izgleda jednostavno. Posebno nekima.

To mi je uvijek bilo fascinantno.

Kao da su ljudi dobili daljinski pa su trideset godina kasnije premotali događaje i sad znaju točno gdje je trebalo stati, gdje krenuti, što napraviti i tko je bio kriv. Pa naravno da danas znaju. Danas nitko ne puca po njima.

U stvarnosti, mi često nismo mogli znati što se događa petsto ili tisuću metara dalje, i je li netko napravio nešto dobro ili loše. To je istina, a ovi neki pričaju pizdarije da ih od gadosti ne možeš slušati!

Danas je svatko general.

I to ti je valjda najjeftinija vrsta hrabrosti, ona koja dolazi s odgodom.

Meni je puno bliži čovjek koji kaže: „Ne znam jesam li dobro napravio“, nego onaj koji nakon trideset godina kaže: „Da sam ja bio tamo, sve bi bilo drugačije.“

Pa gdje si bio tada, moj prijatelju?

To bih ga pitao.

Ali ne pitam. Čemu?

Jer znam da od toga neće biti ništa. Čovjek koji je trideset godina gradio priču o sebi neće je srušiti zato što mu je netko na kavi rekao da možda nije baš sve bilo tako. Prije će izmisliti još dvije bitke nego priznati da se nečega ne sjeća.

A meni je sasvim normalno da se čovjek ne sjeća. Rat je stvarno bio već davno. Godine neumoljivo prolaze i stari se, pa... Neke stvari izblijede, neke se pomiješaju, neke ostanu oštre kao da su bile jučer.

I ne treba se toga sramiti.

Sramota nije reći „ne sjećam se“. Sramota je izmisliti ono čega nije bilo samo zato da bi danas izgledao veći. Jer što ti vrijedi ta velika priča kad ostaneš sam?

To je ono što ljudi ne razumiju.

Nikada oni neće biti mi, pa ma koliko puštali mašti na volju i lagali i sebi i drugima!

Znate što me još najviše grozi?

Kada ti lažnjaci, levati, lažu svoju djecu.

Na žalost, imao sam prilike par puta slušati tu djecu kako prepričavaju „velika herojska djela“ svojih očeva. Nisam ih nikada ispravio ni komentirao. Nisu djeca kriva, pa nisam imao srca da im...

Možeš pred drugima biti što god hoćeš. Možeš imati odličja, slike, govore, možeš imati ljude koji će ti pljeskati i govoriti kako si bio nevjerojatan. Možeš imati i cijelu prostoriju punu zastava, ako baš hoćeš...

Ali kad navečer legneš i ugasiš svjetlo, ostaješ ti.

I ono što znaš.

A čovjek zna puno više nego što kaže.

Ali kad vidiš čovjeka kojem se lice promijeni kad se spomene netko tko je poginuo, kad na trenutak zastane, kad gleda negdje sa strane kao da je mislima otišao tko zna gdje... e, taj mi je bliži.

Znam što se događa u njemu. Sjetio se nekoga, nekog razgovora, možda neke i krive odluke...

Krivih odluka ovi ležnjaci nemaju, ali mi ih imamo!

I tu nema što puno filozofirati. Sve je jasno iz jednog pogleda.

Čovjek koji je stvarno izgubio nekoga ne treba mu objašnjavati da je taj čovjek bio junak. On svaki trenutak zna tko je bio.

Meni posebno smeta kad se tuđa smrt koristi kao dekoracija i promocija onih koji to ne zaslužuju. To je valjda najružnija stvar koju sam poslije rata vidio.

Čovjek pogine, obitelj ga oplakuje, suborci ga pamte, a onda se pojavi netko kome baš taj poginuli treba za govor. Pa ga malo spomene, malo naglasi koliko su bili bliski, malo objasni što je sve pokojni napravio i na kraju nekako ispadne da je pokojni najviše služio ovome koji je preživio.

Pa čovječe...

Pusti mrtvog čovjeka na miru.

Ako ga stvarno poštuješ, nemoj od njega praviti stepenicu za sebe.

To je možda nešto što bih danas najviše volio reći mlađima.

Ne vjerujte svemu što čujete samo zato što netko govori samouvjereno. Samouvjerenost nije dokaz ničega. Nekad je samo dobro uvježbana maska.

I nemojte misliti da morate mrziti svakoga s druge strane da biste voljeli svoje. To sam isto s vremenom shvatio.

Ja mogu znati tko je napao moju zemlju i zbog čega smo se borili, mogu znati zašto sam stao tamo gdje sam stao i mogu biti ponosan na ljude koji su branili svoje kuće, a opet ne moram lagati sam sebi da su svi na drugoj strani bili neka bezlična čudovišta.

Bilo je zločinaca, ali i običnih ljudi. Pogriješili, poginuli, bojali se, bili hrabri, bili kukavice, vjerovali u svoje... svega je bilo.

To ništa ne mijenja u onome što se dogodilo. Samo čovjeka drži čovjekom.

A možda je baš to problem ovima koji su od rata napravili svoju privatnu legendu. Njima treba da sve bude jednostavno. Ako priznaš da je i čovjek s druge strane imao majku koja ga je čekala, odmah si, po njima, nešto drugo, mekši, manje svoj, ne znam ni ja što sve ne.

A nije baš tako, jer možeš žaliti čovjeka i ne žaliti njegovu ideologiju.

Možeš razumjeti nečiju glupost, zaslijepljenost, neznanje, tragediju... a ne i opravdavati ono što je napravio. Nećeš zato biti manje ponosan na svoje.

To nije slabost, to je valjda neka vrsta unutarnje slobode.

Ali dobro, danas je i to izgleda postalo komplicirano. Lakše je vikati. Lakše je staviti uniformu, stati pred kameru i reći nekoliko velikih riječi. Publika to voli. Velike riječi uvijek bolje prolaze od neugodnih pitanja.

A ja bih radije čuo jednu običnu rečenicu čovjeka koji kaže: „Ne znam, sinko, možda sam nešto mogao drugačije, ali...“

Eeee, to mi već nešto znači. Jer to govori naš koji je svjestan, koji misli, analizira, razmišlja...

A ne netko tko je svoju ratnu prošlost toliko ispolirao da na njoj više nema ni ogrebotine.

Moja baš i nije takva, i moj rat nije takav.

U mom ratu nema svečanog svjetla iza leđa. Ima ljudi koji su se bojali, pa ipak išli. Ima ljudi koji su pogriješili, pa su i drugi stradavali zbog tih grešaka. Dali su sve što su mogli i kako su najbolje znali.

Ima ljudi koji nisu izdržali, a koji su poslije pričali više nego što su tada napravili.

Ma, ima svega, i sve je to dio tog istog našeg rata.

Ne možeš uzeti samo ono što ti danas dobro zvuči i ostalo baciti. Jer onda više ne govoriš o ratu.

Govoriš o sebi, a to je velikaa razlika.

Zato me danas ne fasciniraju puno oni koji se najviše hvale. Možda zato što sam dovoljno star da znam da se čovjek ne mjeri samo onim što govori o sebi. Nekad ga više otkrije ono što prešuti, ono što ne može izgovoriti, način na koji spomene mrtvog suborca, način na koji se sjeti nekog mjesta... ili kako naglo promijeni temu.

To su stvari koje ne možeš naučiti za televiziju.

To ili imaš ili nemaš.

I zato, moj sinko, kad jednog dana budeš slušao ljude kako pričaju o ratu, nemoj gledati samo što govore. Gledaj kako govore. Tko im treba da bi ispali veliki. Koga spominju, a koga nikad ne spominju. Čije su zasluge odjednom postale njihove.

I najvažnije, pitaj se što bi o toj njihovoj priči rekli ljudi kojih više nema.

Jer mrtvi, nažalost, ne mogu pričati. A upravo zato ih se najlakše prisvoji.

I tu se čovjek treba malo zaustaviti...

Ne zbog njih koji pričaju, nego zbog onih koji više ne mogu.

Jer ja i danas kad pomislim na neke ljude, ne sjećam ih se po činovima, po položajima, po tome tko je što napisao u nekom izvješću. Sjećam ih se kakvi su bili među nama. Kako su pričali, kako su se smijali, kako su psovali kad bi nešto bilo loše, kako bi dijelili zadnju cigaretu...

Takve stvari ostanu.

I onda mi dođe netko nakon trideset i kusur godina i objasni mi tko je taj čovjek bio.

Pa dobro... Možda je znao nešto što ja nisam.

Samo, nekako mi je teško povjerovati da ga je poznavao bolje od mene ako ga se danas sjeti samo onda kad mu treba u nekoj priči.

Zato kažem, poslije rata ti najgore kukavice često postanu najveći ratnici.

Ne svi, naravno.

I ne govorim to zato da bih umanjio ičiju stvarnu žrtvu, daleko od toga.

Govorim zato što sam vidio dovoljno da znam razliku između čovjeka koji je nešto proživio i čovjeka koji je od toga napravio karijeru.

Prvi se možda još uvijek pita je li mogao spasiti onoga koji nije preživio.

Drugi se pita je li ga kamera dovoljno dobro uhvatila.

I eto ti svega...

Tu se, valjda, negdje između te dvije brige vidi tko je što od rata napravio.

Jedan je iz njega izašao sa savješću koju nosi kako zna i umije, nekad teško, nekad lakše, nekad se pravi da je sve u redu i onda ga nešto iznenadi poslije svih tih godina.

A drugi je izašao s pričom, tom nekom savršeno složenom pričom.

Savršenim slikama iz rata u ispeglanim uniformama!

Samo što je problem s pričama koje čovjek previše puta ponavlja taj da na kraju više ne zna gdje prestaje ono što se dogodilo, a počinje ono što bi volio da se dogodilo.

I možda je baš zato savjest najpošteniji svjedok, jer ne traži honorar, nije joj do medija i ne traži mjesto u prvom redu.

Samo ti se javi kad ostaneš sam...

I onda, moj sinko, možeš pričati što god hoćeš cijelom svijetu.

Ali sebi baš i ne možeš.

Primjedbe

Objavi komentar