Čovjek danas stvarno mora stati, pogledati oko sebe i malo dublje zagrebati ispod površine, jer kad čovjek iz vidi što se sve događa u vlastitoj kući, prvo se zapita jesmo li mi uopće svjesni koliko toga puštamo da nam prođe ispred nosa, a onda se pita je li problem u tome što ne vidimo ili u tome što neki ne žele vidjeti. Dok jedni ugrožavaju naše vode, šume i prirodu, drugi pale šume, sela i tuđu imovinu, dok se milijuni javnog novca razlijevaju na sve strane, a hrvatski čovjek na kraju opet izvuče novčanik i plati, nama se s političkih visina objašnjava kako moramo biti otvoreni, tolerantni, uključivi, široki i okrenuti budućnosti. Sve lijepo zvuči, nema što, samo čovjek nikako da shvati zašto ta silna širina gotovo uvijek počinje tamo gdje treba zaštititi tuđi interes, a završava tamo gdje bi napokon trebalo zaštititi hrvatski.
I nemojmo se odmah praviti da je svako pitanje mržnja, svaka sumnja netrpeljivost, a svako traženje odgovora nekakav povratak u prošlost. To je najlakši politički trik: kad nemaš odgovor, proglasi pitanje problemom. Kad nemaš dokument, ponudi frazu. Kad nemaš objašnjenje, reci da je sve to samo kultura, demokracija, europska vrijednost ili tolerancija. I onda još čovjek ispadne primitivan jer pita gdje je nestao novac koji je sam zaradio.
Nakon uhićenja osoba osumnjičenih za podmetanje požara narod s pravom traži odgovore, ali posao države nije da unaprijed presuđuje, nego da istraži. Tko je što radio, je li bilo organiziranog djelovanja, postoji li povezanost između pojedinih događaja i je li netko možda mislio da će hrvatske šume, gradovi i sela gorjeti kao da je to tek još jedan ljetni folklor. Ako je netko kriv, neka odgovara pred zakonom, bez obzira na ime, prezime ili podrijetlo. Ali nemojmo od hrvatske države tražiti da bude slijepa pored zdravih očiju i gluha pored ušiju.
Jer ozbiljna država ne čeka da joj netko nacrta problem na karti pa da ga onda počne primjećivati.
A onda sve to stavimo uz pitanje srpskih kulturnih centara i društvenih domova, uz milijune koji se godinama usmjeravaju prema različitim kulturnim, medijskim i institucionalnim projektima, pa se čovjek iz našeg kraja s pravom zapita ono što bi se u svakoj normalnoj kući pitalo: čije je, tko upravlja, tko nadzire, tko financira i kome sve to dugoročno koristi?
Ne kažem da je svaki kulturni centar nekakav SANU 2, niti da je svaki čovjek koji tamo ode na priredbu član neke političke kuhinje. Bože sačuvaj. Ali ako je sve čisto, transparentno i bez ikakve političke pozadine, onda je valjda najlakša stvar na svijetu pokazati papire i reći: evo vam, ljudi, gledajte. Nema tu velike filozofije. Ako je kuća čista, ne moraš skrivati metlu.
I upravo tu dolazimo do onoga što se često zaboravlja – utjecaj ne mora uvijek doći u uniformi, s puškom preko ramena i zastavom na čelu kolone. Nekad dođe s mikrofonom, televizijskom kamerom, pjesmom, serijom, portalom, društvenom mrežom i naslovnicom koju ti algoritam servira dok piješ kavu. Nekad ti se uvuče u kuću tako tiho da ni ne primijetiš kada je sjeo za stol.
A ONDA SE TREBA SJETITI ALEKSANDRA TIJANIĆA
Tu ne treba izmišljati toplu vodu. Aleksandar Tijanić, čovjek koji je bio ministar informiranja u srpskoj vladi i dugogodišnji direktor RTS-a, vrlo dobro je znao što znači medijski utjecaj i kako se kroz popularnu kulturu može oblikovati prostor koji na prvi pogled izgleda potpuno bezazleno.
Govorio je o turbofolku kao o svojevrsnoj „bombi“ prema Hrvatskoj.
E sad, zamislimo da je neki hrvatski čovjek iz državnog sustava prije dvadesetak godina govorio da se određeni kulturni sadržaj iz Hrvatske treba koristiti kao „bomba“ prema Srbiji. Bi li Beograd rekao: ma ljudi, pustite, to je samo glazba, nemojte kvariti ljetnu sezonu? Teško.
A mi? Mi smo, izgleda, odavno usvojili onu našu staru: ma pusti, neka ljudi slušaju što hoće, što ima veze. I naravno da ljudi trebaju slušati što hoće. Nitko normalan ne zagovara zabranu glazbe, zabranu kulture ili određivanje čovjeku što će pustiti u svom automobilu. Ali jedno je sloboda pojedinca, a drugo je sposobnost države da razumije kulturni, medijski i društveni prostor u kojem živi.
Jer nije svaka pjesma politička operacija, kao što ni svaki pjevač nije nečiji agent. Ali ako čovjek iz samog vrha srpskog medijskog sustava govori o određenom kulturnom fenomenu kao o „bombi“, onda ozbiljna država barem treba pitati što je čovjek time mislio, kakav je bio kontekst i je li itko u Hrvatskoj tada uopće pokušao analizirati takav utjecaj.
Ili smo opet bili zauzeti time da budemo veći Europljani od Europe.
Jer danas takav sadržaj puni klubove, dvorane i velike hrvatske arene. I odmah da se razumijemo – neka svatko sluša što želi. Ali nemojmo od toga napraviti tabu temu o kojoj se ne smije ni postaviti pitanje. Ako postoji utjecaj, izmjeri ga. Ako ne postoji, dokaži da ga nema. Ako je bezazlen, tim bolje.
Jer čovjek koji čuva kuću ne zabranjuje gostu da uđe, ali zna tko mu je u kući.
A ONDA – TESLA ŠTEDNA BANKA
E tu već dolazimo do novca, a kad se u Hrvatskoj spomene javni novac, čovjek bi trebao automatski sjesti, prekrižiti ruke i dobro otvoriti oči, jer naš novac očito ima neku čudesnu sposobnost da nestane baš onda kada treba pitati tko ga je zadnji držao u rukama.
Tesla štedna banka osnovana je 2011. godine, uz snažnu povezanost s projektima usmjerenima prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, a Milorad Pupovac bio je među istaknutim političkim akterima povezanima s tom pričom. Banka je kroz godine poslovala s problemima i gubicima, a 2018. završila je u stečaju nakon što je HNB utvrdio da nema dovoljno sredstava za isplatu dospjelih depozita.
I onda ono naše vječno hrvatsko pitanje: dobro, a tko je odgovoran?
Je li netko odgovarao?
Je li napravljena potpuna analiza?
Koliko je javnog novca bilo izravno ili neizravno povezano s projektom?
Tko je nadzirao?
Tko je donosio odluke?
Što je na kraju ostalo?
Jer „banka je propala“ nije odgovor na pitanje gdje je novac.
To je samo konstatacija.
Isto kao kad čovjeku izgori štala pa mu kažeš: štala je izgorjela.
Hvala lijepa, to i sam vidi.
On pita – tko ju je zapalio, zašto je gorjela i zašto nitko nije reagirao na vrijeme?
Ako je sve bilo po zakonu, neka se to javno pokaže. Ako nije bilo nepravilnosti, još bolje. Ali onda neka netko stavi papire na stol. Ne tražimo mi svemirski program, nego dokumente.
A SAD ONO ŠTO NAJVIŠE BOLI – RATNA ODŠTETA
Pa ljudi moji, nije se Hrvatska sama napala.
Nisu Vukovar sami sebi srušili zidove, Dubrovnik nije sam sebe granatirao, hrvatska sela nisu sama sebi palila kuće, a hrvatske obitelji nisu same sebe protjerivale iz vlastitih domova. Nisu hrvatski branitelji devedesetih išli po šumama i rovovima zato što su imali viška vremena i nisu znali što će sa sobom.
Rat je imao agresora, imao je žrtvu i imao je posljedice.
I zato se čovjek danas pita: gdje je račun?
Gdje je ratna odšteta?
Gdje je ozbiljna državna strategija?
Gdje su konkretni pregovori?
Gdje su tužbe, zahtjevi, procjene štete, diplomatski pritisci i politički rokovi?
I koliko će još generacija hrvatskih političara govoriti da je pitanje ratne odštete „na stolu“?
Na kojem stolu, ljudi moji?
Na stolu u Vladi?
U nekoj ladici?
U arhivi?
Ima li taj stol možda noge pa je pobjegao iz Banskih dvora?
Jer ako je nešto desetljećima „na stolu“, a nikako da dođe do vrata, čovjek počne sumnjati da je netko taj stol dobro prikovao za pod.
I TU SE VRAĆAMO NA HRVATSKI SABOR
Jer nisu hrvatski branitelji 1991. godine branili Hrvatsku da bi danas netko rekao kako je hrvatski interes „preosjetljiva tema“.
Nisu ljudi ostavljali obitelji, kuće, poslove i mladost po rovovima da bi trideset godina poslije slušali kako je najvažnije biti politički korektan.
Nisu naši momci ginuli da bi se danas politička odgovornost izgubila negdje između dvije konferencije za medije i tri koalicijska sastanka.
Zato pitam one koji sjede u Saboru: za što ste dizali ruke?
Kome ste dali novac?
Što ste kontrolirali?
Što ste pitali?
Što ste prešutjeli?
Što ste mogli napraviti, a niste?
Jeste li pitali što se dogodilo s Tesla bankom?
Jeste li pitali koliko je javnog novca otišlo u pojedine projekte i tko ih nadzire?
Jeste li tražili sigurnosnu analizu mogućih stranih utjecaja?
Jeste li ozbiljno analizirali medijski i kulturni prostor?
Jeste li pitali Vladu što je konkretno učinjeno oko ratne odštete?
Jer saborska stolica nije sveta krava. Mandat traje četiri godine, a odgovornost traje puno duže.
Stolica prođe.
Mandat prođe.
Službeni automobil prođe.
Dnevnice prođu.
Povlastice prođu.
Ali ono za što si digao ruku ostane zapisano.
Kao i ono što nisi napravio kad si morao.
I ZATO – NEKA NAM NETKO KAŽE ŠTO JE STVARNO
Ne tvrdim da su srpski kulturni centri SANU 2.
Ne tvrdim da su cajke dio nekakve operacije.
Ne tvrdim da su požari dio političkog plana.
Za takve tvrdnje trebaju dokazi i njih moraju utvrditi nadležna tijela.
Ali isto tako ne prihvaćam da svako pitanje o sigurnosti, novcu, kulturi, medijima, političkom utjecaju ili financiranju odmah postane govor mržnje.
To je već pomalo smiješno.
Jer ako je dovoljno reći „to je kultura“, onda možemo sutra sve proglasiti kulturom.
I novac je kultura.
I politički utjecaj je kultura.
I lobiranje je kultura.
I propaganda je kultura.
I, ako baš zagusti, možda i nestanak novca postane kulturna baština.
E pa neće ići.
Kultura – da. Manjinska prava – da. Demokracija – da. Sloboda – da.
Ali i odgovornost – da.
Transparentnost – da.
Nacionalna sigurnost – da.
Zaštita hrvatskog novca – da.
Zaštita hrvatskog prostora – da.
I hrvatski nacionalni interes – da, bez isprike i bez spuštanja glave.
Jer domovina nije ničije privatno vlasništvo, a hrvatski porezni obveznik nije bankomat bez pitanja.
I možda je upravo tu cijela priča.
Hrvatska ne treba biti država koja će zabranjivati ono što joj se ne sviđa, nego država koja će znati što joj ulazi u prostor, tko to financira, tko to proizvodi, tko na tome zarađuje, kakav utjecaj ima i postoji li iza toga nešto što zahtijeva ozbiljnu državnu pažnju.
To se zove država.
To se zove odgovornost.
To se zove čuvanje kuće.
A čovjek koji je jednom u životu branio kuću zna vrlo dobro jednu stvar: ne pitaš tko je došao tek kad ti je već u dnevnom boravku.
I zato, gospodo iz Vlade, Sabora i svih onih političkih kancelarija gdje se godinama odlučuje u naše ime, nemojte hrvatskom čovjeku prodavati maglu upakiranu u velike riječi.
Nemojte mu govoriti da je pitanje novca nepristojno.
Nemojte mu govoriti da je pitanje sigurnosti netolerantno.
Nemojte mu govoriti da je pitanje ratne odštete vraćanje u prošlost.
Nemojte mu govoriti da je pitanje stranog utjecaja paranoja.
I nemojte mu govoriti da treba samo gledati budućnost.
Jer čovjek koji ne zna što mu je ostalo iza leđa teško može znati kamo ide naprijed.
Ako je sve čisto – pokažite dokumente.
Ako nema nepravilnosti – pokažite revizije.
Ako nema političkih veza – pokažite ih javnosti.
Ako nema sigurnosnog rizika – pokažite analize.
Ako nema odgovornosti – objasnite zašto.
A ako Srbija treba platiti ratnu štetu – pokažite što je Hrvatska konkretno napravila da taj račun naplati.
A ako ne tražimo ratnu odštetu – onda isto tako lijepo recite hrvatskom narodu tko je odlučio da je nećemo tražiti i zbog čega.
Jer hrvatski narod nije dijete kojem treba skloniti račun sa stola da ga ne bi pitao koliko košta.
Mi taj račun već desetljećima gledamo.
I znamo tko ga je napravio.
Znamo tko ga je platio.
Znamo tko je stradao.
Znamo tko je branio.
Samo još ne znamo zašto oni koji danas imaju političku moć nemaju dovoljno političke hrabrosti da ga ispostave onome kome pripada.
I zato, kad sve zbrojimo – požare, vodu, prirodu, javni novac, kulturne projekte, medijski utjecaj, Tesla banku, političke veze i ratnu odštetu – ne kažem da je sve jedno te isto, niti da iza svega stoji jedna velika tajna kuhinja.
Ali kažem nešto puno jednostavnije:
Previše je toga da bismo na sve odgovarali s „ma nije to ništa“.
Jer kad čovjek jednom vidi dim, drugi put vidi vatru, treći put vidi račun, četvrti put vidi da je račun nestao, a peti put mu netko kaže da je sve to samo nesporazum – onda se normalan čovjek iz malo nasloni, pogleda te ispod oka i kaže:
„Ajde, moj čovječe… nemoj baš od mene praviti budalu.“
A Hrvatska nije nastala da bi netko drugi određivao koliko vrijedi njezina sigurnost, njezin novac, njezin prostor i njezina žrtva.
Hrvatska se nije sama napala.
Hrvatski narod nije sam sebi rušio gradove, palio sela i protjerivao obitelji.
I zato ima pravo pitati:
Gdje je račun?
Tko ga je napisao?
Tko ga drži u ladici?
Tko nema hrabrosti poslati ga?
I ono najvažnije:
TKO OVDJE ŠTITI HRVATSKU?
Jer stolica prođe.
Mandat prođe.
Vlast prođe.
Političke parole prođu.
Ali Hrvatska ostaje.
I odgovornost ostaje s njom.
A račun?
Račun još uvijek čeka.
Primjedbe
Objavi komentar