KAKO SU SE STVARALI PRVI MILIJUNI – I TKO JE DRŽAO KONCE U RUKAMA?

POGLEDAJTE KAKO DR. RADO PEZDIR OTVARA VRATA U JEDNU PRIČU O KOJOJ SE KOD NAS GODINAMA GOVORI TIHO, NA POLA GLASA I UVIJEK NEKAKO OKO NJE, A RIJETKO IZRAVNO

Kad čovjek posluša dr. Radu Pezdi­ra i malo zagrebe ispod površine svega onoga što nam se godinama serviralo kao priča o velikom hrvatskom početku nakon 1991., nekako mu se samo od sebe počne vrzmati po glavi ono naše domaće pitanje: „Dobro, ljudi, a odakle su nekima već tada bile tolike pare, veze, informacije i poznanstva, ako smo svi zajedno navodno krenuli od nule?“

Jer običan čovjek je, kako to već ide, nakon rata gledao kako sastaviti kraj s krajem, kako platiti račune, kako obnoviti kuću, kako pronaći posao i kako preživjeti sva ona lijepa obećanja o boljoj budućnosti, dok su se neki drugi, izgleda, puno bolje snašli u toj tranziciji i vrlo brzo zauzeli mjesta koja su im omogućila da od nekadašnjih kontakata naprave nove poslovne prilike.

Pezdir kroz arhivsku građu bivših sigurnosnih službi pokušava pratiti upravo te tragove – ljude, firme, novac, poslovne veze i kanale koji nisu nastali jučer, nego su se, prema njegovim tvrdnjama, gradili još u bivšem sustavu, a onda se s promjenom države i društvenog uređenja samo presvukli u novo odijelo.

U toj priči pojavljuju se INA, offshore tvrtke, poslovi s naftom, Velebit, obitelj Tedeschi, Vanja Špiljak, Vojko Santrić i još čitav niz imena i poslovnih veza, pa čovjeku nije teško razumjeti zašto takve priče nekima nisu baš ugodne za slušati.

Naravno, odmah da budemo pošteni – ono što Pezdir tvrdi nije isto što i pravomoćno utvrđena činjenica, i svaku njegovu tvrdnju treba provjeriti kroz dokumente, sudske postupke i druge neovisne izvore, jer nije dovoljno samo reći da neki papir postoji i onda iz njega izvući zaključak koji nam odgovara.

Ali isto tako, nije baš ozbiljno ni svaku neugodnu priču odmah spremiti u ladicu „ma pusti to, to su stare priče“, pogotovo ako postoje arhivi i dokumenti koji mogu pomoći da se konačno razumije kako su nastajali pojedini kapitali i poslovne mreže koje su preživjele raspad jedne države i vrlo brzo se snašle u drugoj.

Jer, ajmo malo po domaću.

Je li stvarno sve počelo 1991.?

Jesu li ljudi koji su tada već imali ozbiljne poslovne kontakte, informacije i kapital odjednom postali uspješni poduzetnici zato što su bili posebno sposobni, ili su možda u novu Hrvatsku donijeli nešto što su stvarali i gradili desetljećima prije nego što je većina nas uopće znala što će se dogoditi?

I nemojmo se lagati, svatko tko je živio u onom vremenu zna da nije baš svatko imao iste mogućnosti, iste kontakte i ista vrata kroz koja se moglo proći, jer je običnom čovjeku za puno toga trebala preporuka, veza ili „čovjek koji zna čovjeka“, dok su se neki ljudi kretali po potpuno drugim hodnicima i imali pristup informacijama do kojih običan svijet nije mogao ni doći.

A onda je došla 1991., promijenila se država, promijenio se sustav, promijenile su se zastave, promijenili su se politički govori, a zanimljivo je da su se neki ljudi vrlo malo promijenili.

E, tu već čovjek zastane i kaže:

Čekaj malo… kako to? 🤔

Ako je sve bilo pošteno i čisto, ako je sve nastalo tek u novom sustavu, ako prije toga nije bilo nikakvih skrivenih poslovnih mreža, kapitala i privilegija, onda bi trebalo biti sasvim jednostavno otvoriti arhive, pokazati dokumente i objasniti javnosti kako je sve nastalo.

Jer, kako bi rekli naši ljudi:

„Ako si čist, šta se imaš bojat?“

Neka se onda otvori sve što se može otvoriti, neka se pogleda dokument po dokument, firma po firma, ugovor po ugovor i ime po ime, pa neka se konačno vidi tko je od čega krenuo, tko je s kim poslovao, odakle je došao kapital i kako su pojedine poslovne mreže preživjele raspad Jugoslavije i nastavile živjeti u novoj Hrvatskoj.

Možda će se tada bolje razumjeti i hrvatska tranzicija, i privatizacija, i nastanak pojedinih velikih poslovnih carstava, ali i ono pitanje koje se kod nas desetljećima nekako zaobilazi kao da će samo od sebe nestati ako ga dovoljno dugo ne postavljamo.

A pitanje je zapravo vrlo jednostavno:

JE LI SE 1991. STVARNO PROMIJENIO SUSTAV – ILI SU SE SAMO PROMIJENILA IMENA, ZASTAVE I NATPISI NA VRATIMA, DOK SU NEKE STARE VEZE, INFORMACIJE I POSLOVNE MREŽE NASTAVILE ŽIVJETI SVOJ NOVI ŽIVOT?

I možda zato Pezdirova priča nije zanimljiva samo zbog onoga što tvrdi, nego još više zbog pitanja koja otvara.

Jer nije problem postaviti pitanje.

Problem je kad se desetljećima praviš da pitanje ne postoji.

🎥 Pogledajte Pezdirov nastup, poslušajte što govori i sami procijenite gdje završavaju dokumenti, a gdje počinju njegove interpretacije.

A onda se sami zapitajte:

TKO JE U NOVU HRVATSKU UŠAO PRAZNIH DŽEPOVA, A TKO JE VEĆ IMAO KLJUČEVE OD TREZORA?

Jer, kako bi se reklo po naški – nije baš svaka trava narasla preko noći, samo zato što je jutro poslije 1991. godine bilo novo. 😉