Ima u svakoj priči jedna stara kuća koja izvana izgleda kao da je upravo okrečena, prozori čisti, ograda nova, a pred vratima se uvijek nađe netko dovoljno uglađen da ti objasni kako je sve to uređeno baš zbog tebe, kako se unutra nešto veliko i važno priprema i kako samo treba imati malo strpljenja dok se stvari ne poslože na svoje mjesto.
I čovjek bi mu možda i povjerovao da ne čuje iznutra ono tiho zveckanje žlica, čaša i tanjura, onaj poznati zvuk koji se kroz generacije mijenjao samo toliko da danas zvuči malo europskije, ali i dalje dolazi iz iste prostorije.
Za stolom sjede ljudi koji su se godinama mijenjali, dolazili i odlazili, mijenjali boje, zastave, kravate i način na koji izgovaraju iste riječi, ali nekako nikad nisu mijenjali raspored stolica. Jedan bi došao u plavom, drugi u crvenom, treći bi se zakleo u zelenu budućnost, a kad bi se vrata zatvorila, svi bi nekako znali gdje stoji kazan i čija se zdjela prva puni.
Vani bi za to vrijeme prolazila kolona.
Jedni bi nosili kofere, drugi fascikle, treći ključeve od kuća koje više nitko neće otključavati, dok bi se na raskrižjima povremeno pojavljivali nasmiješeni ljudi s rukama spremnim za rukovanje i riječima dovoljno toplim da čovjek na trenutak zaboravi kako je prije četiri godine slušao gotovo istu priču.
Tada bi se govorilo o narodu, o budućnosti, o djeci, o selima, o tome kako nema ničega važnijeg od čovjeka koji je ostao, kako će se otvoriti vrata, kako će se vratiti oni koji su otišli i kako će se jednom ponovno čuti dječji glasovi tamo gdje danas vjetar otvara škure.
A onda bi prošao izborni dan, svjetla bi se ugasila, stolnjaci sklonili, osmijesi spremili u ladice i kuća bi ponovno postala ono što je uvijek bila.
Možda je zato i čudno što se toliko dugo pitamo gdje nestaju ljudi.
Možda nisu nestali.
Možda samo odlaze tamo gdje se vrata otvaraju bez obećanja, gdje se za budućnost ne mora čekati sljedeći govor i gdje se život ne mjeri prema tome koliko je puta netko rekao da će ga poboljšati.
I dok se jedni penju prema avionima s jednom kartom u džepu, drugi se penju prema foteljama s nekoliko ključeva više nego prije, pa cijela stvar iz daljine počinje izgledati gotovo kao neka stara predstava kojoj više nitko ne zna kraj, ali svi znaju kada počinje.
Najzanimljivije je ipak što publika svaki put uredno kupi kartu.
Možda zato što još uvijek vjeruje da će ovoga puta mađioničar iz šešira izvući nešto drugo.
A on, siromah, nema što drugo izvući.
Isti šešir, ista ruka, ista ovca.
Samo je kravata svaki put drugačija.
I tako godine prolaze, kuće ostaju zaključane, autobusi i avioni pune se ljudima koji svoju budućnost traže negdje preko brda, a za stolom se i dalje vodi rasprava o tome tko će kome natočiti još jednu čašu i tko je više učinio za narod.
Možda država zaista nije mala.
Možda je samo previše onih koji su naučili živjeti u njezinoj sjeni, dok oni koji su je trebali živjeti polako postaju putnici.
A kad se jednog dana ponovno otvore vrata one stare kuće, možda više neće biti važno tko sjedi za stolom.
Jer možda će stol još biti pun.
Samo neće imati tko sjesti za njega.
Primjedbe
Objavi komentar