Šutnja je trajala dugo, toliko dugo da se čulo samo kako vitar prolazi kroz stare borove, a onda jedan od nas, gledajući negdi priko polja, tiho izgovori rečenicu od koje ti se srce stisne više nego od ijedne granate koju smo ikad doživili.
– Jeli ovo normalno da nam se ubilo toliko suboraca, a i puno ih je na rubu ...? Njima je izgleda samoubojstvo ratnika ništa? Himna, zastava ..., jedan manje svjedok ... I, nastavljaju ljigavci, lešinari, kukavice, profiteri ... kao i prije. Uhhh...
Niko nije ništa reka, jer nije ni tribalo. Svakome je u glavi odjednom prošlo desetak poznatih lica; jedan se objesija u štali, drugi nije više moga izdržat noćne more, treći je godinama šutija i govorio da je dobro, a onda je jednoga dana otiša bez pozdrava, ostavivši iza sebe obitelj koja se cili život pita šta ga je toliko boljelo da nikome nije moga reći.
Rat je, kažu, završija 1995. godine, ali za mnoge naše rat nikada nije završija, nego je samo prominija oblik. Umisto granata došle su neprospavane noći, umisto rovova prazni zidovi kuće, umisto zapovijedi muk, a umisto suboraca samoća koja čovika polako izjeda iznutra, dan po dan, godinu po godinu, dok ga na kraju ne slomi ono šta nije uspija ni tenk, ni granata, ni četnička puška.
I onda se čovik mora zapitat di su danas oni šta su devedesetih sidili po toplim kancelarijama, čekali da drugi obrane državu, a posli rata prvi stali u red za tvornice, banke, firme, stanove i sve ono šta je narod desetljećima stvara, pa se danas voze u skupim autima i pričaju nam o poštenju, demokraciji i domoljublju, ka da su oni nosili ranjenike po Velebitu ili po hercegovačkom kamenjaru.
Koliko je njih izgubilo san zbog savjesti? Koliko ih je noću budilo ime poginulog prijatelja? Koliko ih je diglo ruku na sebe jer više nisu mogli nositi ono šta su nosili u duši?
Ne čuje se baš puno.
A naši... naši su nosili teret koji se nije moga vidit. Granatu možeš izvadit iz zida, geler iz noge, ali iz čovikove duše ne možeš izvadit slike mrtvih prijatelja, plač dice, spaljene kuće i one trenutke kad ti na rukama umire čovik s kojim si do jučer planira šta ćete radit kad rat završi.
I zato me svaki put zaboli kad čujen da su branitelji problem ili da bi tribali šutit. Problem kome? Onima koji danas mirno spavaju zato šta je neko drugi prije trideset i kusur godina spava u blatu, pod kišom granata, s puškom u rukama i mišlju da iza njegovih leđa stoji cila Hrvatska?
Ova Hrvatska nije nastala ni u Bruxellesu, ni u ministarskim uredima, ni za zelenim stolovima. Ova Hrvatska rodila se u Domovinskom obrambenom i oslobodilačkom ratu, u krvi svojih sinova i kćeri, na Vukovaru, Škabrnji, Maslenici, Dubrovniku, Livnu, Kupresu, Posavini i na stotinama drugih bojišta di se nije pitalo tko je iz Zagore, tko iz Hercegovine, Slavonije ili Dalmacije, nego samo jedno – jesi li spreman stati uz svoju Domovinu.
Zato danas mnoge branitelje boli kada im o domoljublju drže predavanja ljudi koji nisu dijelili njihove rovove niti su na svojim leđima nosili težinu rata. Mnogi od njih osjećaju gorčinu i zato što vojskom koju su stvarali i obranili hrvatski branitelji danas zapovijedaju političari koje doživljavaju kao ljude koji nisu prošli isti put ni podnijeli iste žrtve. Taj osjećaj nije pitanje jedne osobe, nego osjećaj da su oni koji su stvarali Hrvatsku često ostali po strani, dok drugi danas određuju kako će se govoriti o Domovinskom ratu i njegovim vrijednostima.
Primjedbe
Objavi komentar