Prije više od trideset godina ('91) stao sam braniti Hrvatsku vjerujući da će jednoga dana njome upravljati ljudi koji će je voljeti barem upola koliko su je voljeli oni koji su za nju bili spremni poginuti. Vjerovao sam da će sloboda donijeti pravednije društvo i da će žrtva hrvatskih branitelja biti temelj države u kojoj će se cijeniti čast, odgovornost i poštenje.
Ali kako su godine prolazile, sve sam jasnije shvaćao da rat nije završio onoga dana kada je utihnulo oružje. Samo su se promijenila sredstva.
Stare hijene nisu nestale. Samo su promijenile dlaku.
One koje su nekada služile jednom sustavu, vrlo brzo su naučile služiti drugome. Promijenile su riječi, odijela i zastave, ali nisu promijenile ono što ih je oduvijek pokretalo, želju da budu što bliže moći. Nije njima Domovina bila cilj. Ona im je bila prilika.
Najgore od svega nije bilo to što su opstale. Najgore je bilo što su odgojile nove hijene. Mladi su gledali stare i učili da nije važno što si radio kada je bilo najteže, nego kako se snaći kada dođe vrijeme dijeljenja položaja i privilegija.
A narod je, kao i uvijek, vjerovao da gleda borbu između dobra i zla. Jedni su navijali za jedne, drugi za druge, dok su se oni na vrhu glasno svađali pred kamerama. Što je svađa bila žešća, narod je bio podijeljeniji. A što je narod bio podijeljeniji, njima je bilo lakše vladati.
Tada sam shvatio da stare hijene ne pobjeđuju zato što su pametnije od naroda. Pobjeđuju zato što narod prečesto povjeruje predstavi, a premalo gleda ono što se događa iza zastora.
I zato danas više ne slušam što političari govore. Gledam što rade. Ne gledam kako se svađaju pred kamerama. Gledam tko nakon svih tih svađa i dalje ostaje za istim stolom.
Jer jedna stvar se nikada nije promijenila. Hijena ne mijenja ćud. Samo promijeni dlaku.
Bravooooo
OdgovoriIzbriši