HRVATSKA RATNA ŠTETA PRELAZI 50 MILIJARDI EURA, A SRBIJA NIJE PLATILA NI CENTA — ZAŠTO?

Ne pišem ovo zato što mislim da bi mi sada za nešto trebali moliti, niti zato da bih ponovno slušali ona poznata prazna politička obećanja i 'velike riječi' koje se najčešće pojave kada treba stati pred kamere. Mi koji smo devedesetih uzeli pušku u ruke nismo tada otišli u rat zbog priznanja, medalja, povlastica ili zato da bi jednog dana netko izgovorio naše ime na nekoj svečanosti. Otišli smo jer smo vjerovali da postoji nešto veće od nas samih, naša Neovisna Hrvatska.

Svoje smo odradili onda kada je bilo najteže. To su bila vremena kada nije bilo sigurnosti, kada se nije znalo hoće li čovjek dočekati sutrašnje jutro, kada je svaki izlazak na položaj mogao biti posljednji. U vremenu kada se nije razmišljalo o karijerama, funkcijama i političkim kombinacijama, nego samo o tome hoće li prijatelj koji je jučer bio uz tebe u rovu i danas stajati kraj tebe.

Tada nismo računali milijarde. Kakve milijarde ...

Nismo znali koliko vrijedi jedan srušeni most, jedna spaljena kuća, jedna tvornica koja je nestala u plamenu ili jedno selo iz kojeg su ljudi morali pobjeći ostavljajući iza sebe cijeli svoj život. Nismo imali pojma koliko vrijedi, ali smo znali da je NAŠE i da moramo dati zadnji atom snage da bi to branili i obranili. Nama je tada najveći račun bio onaj koji je svaki dan dolazio na naplatu, ljudski život.

Danas, više od trideset godina poslije, kada su se mnogi već navikli na slobodnu i neovisnu Hrvatsku kao da je pala s neba, kada oni koji devedesetih nisu ni znali gdje je bila puška danas najglasnije objašnjavaju kako treba voditi državu, ostaje jedno pitanje na koje nikada nismo dobili jasan odgovor.

Prema službenoj završnoj procjeni Republike Hrvatske iz 1999. godine, ukupna ratna šteta nastala uslijed velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku procijenjena je na oko 37,1 milijardu američkih dolara prema tadašnjoj vrijednosti.

Ejjj ... To nije bio nečiji osjećaj. To nije bila priča iz birtije...

To je bila službena procjena države koja je popisala ono što je ostalo iza rata – porušene gradove, spaljena sela, uništenu infrastrukturu, gospodarstvo, kuće, tvornice, kulturnu baštinu i sve ono što se desetljećima stvaralo, a u kratkom vremenu bilo razoreno.

Prema različitim ekonomskim procjenama, u današnjoj vrijednosti to bi odgovaralo iznosu od približno 50 do 70 milijardi eura. Pedeset do sedamdeset milijardi eura!? Alooo .. Kad čovjek izgovori taj broj, teško ga je uopće pojmiti.

To je vrijednost mukotrpnog rada jednoga naroda kroz povijest, u patnji, u neslobodi ...

I zato se svaki razuman čovjek mora zapitati:

Ako je Hrvatska imala službeno procijenjenu ratnu štetu, ako je cijeli svijet vidio razaranja, ako su postojali dokazi, dokumenti i svjedočanstva, kako je moguće da pitanje ratne odštete nikada nije postalo jedno od najvažnijih državnih pitanja?

Kako je moguće da se za sve drugo pronađe vremena?

Za poreze, odmah se sjedne za stol. Za nove zakone, pronađe se hitna procedura. 

Za podjelu fotelja, naši se političari uvijek uspješno uspiju dogovoriti, ali kada treba napraviti nešto korisno za narod, ...

Kada se spomene ratna šteta, kada se postavi pitanje odgovornosti i naknade za ono što je Hrvatskoj učinjeno, nastane ona dobro poznata tišina. Tišina koja traje desetljećima!? Zašto?

Tišina u kojoj svi gledaju u drugoga, prebacuju odgovornost i čekaju da prođe još malo vremena. Kao da će vrijeme izbrisati račune. Kao da će godine učiniti da ono što je uništeno više nije važno!?

E, ... Lako je šutjeti onima koji osobno nisu izgubili ništa. Lako je prešućivati kada rat poznaješ samo iz arhivskih snimaka, a ne iz rovova, bolnica i kolona prognanika.

Još je lakše onima koji su nakon rata zauzeli dobro plaćene položaje, izgradili političke karijere i uživali sigurnost slobodne Hrvatske, dok su temelje te slobode platili neki drugi, oni koji su izgubili zdravlje, domove, članove svojih obitelji ili svoje živote.

Nije teško govoriti o tom njihovom 'domoljublju', kada ništa nisi morao žrtvovati. Treba imati obraza i pogledati u oči čovjeku koji je izgubio prijatelja ili dio svoga zdravlja i objasniti mu zašto se više od trideset godina šuti o pitanju ratne odštete.

Možda netko računa da će branitelji ostarjeti, da će oni koji su bili svjedoci toga vremena polako otići i da će nove generacije gledati samo naprijed, ne pitajući što se dogodilo jučer.

Ali tu su se prevarili.

Branitelj može ostarjeti. Može imati sijedu kosu. Može ga boljeti svaka kost koju je zaradio noseći pušku i uniformu. Može hodati sporije nego nekada. Ali ono što je vidio i proživio ne može mu nitko izbrisati.

Ne može se izbrisati prijatelj koji je ostao na bojištu. Ne može se izbrisati majčina suza. Ne može se izbrisati spaljena kuća. Ne može se izbrisati selo koje je preko noći ostalo prazno.

Zato danas postavljamo jednostavno pitanje koje bi postavio svaki normalan čovjek:

Je li Republika Hrvatska ikada sustavno i do kraja iskoristila sve pravne i diplomatske mogućnosti kako bi ostvarila naplatu ratnu odštetu od Srbije? 

Ako nije bilo moguće, zašto se to jasno nije reklo hrvatskom narodu?

Ako su postojale međunarodne prepreke, zašto ih nitko nije objasnio?

Ako je postojao pravni put, zašto se njime nije krenulo?

Jer nije dovoljno jednom godišnje položiti vijenac, zapjevati domoljubnu pjesmu i reći da se ne smije zaboraviti. Sjećanje se čuva djelima.

A jedno od tih djela bilo bi da država može reći: pokušali smo. Borili smo se za ono što pripada Hrvatskoj. Tražili smo odgovornost za ono što joj je učinjeno.

Ovo nije pitanje vraćanja u prošlost. Ovo je pitanje poštovanja prema svima koji su dali ono najvrjednije što su imali. Život.

Naravno, neke se stvari nikada neće moći vratiti novcem. Nema tih milijarda koje će vratiti poginulog prijatelja. Nijedna odšteta neće nam vratiti izgubljene godine.

Ali država koja je od svojih ljudi tražila da joj daju sve, najmanje što može učiniti jest da ne šuti kada se postavi pitanje odgovornosti za ono što je toj državi učinjeno.

Tko je odlučio da se račun za razaranje Hrvatske nikada ozbiljno ne pokuša ispostaviti? 

Jesu li to isti oni koji bez zadrške dodjeljuju državna odličja ljudima koji ih ničim nisu zaslužili – onima koji Hrvatsku ne promiču, nego je blate gdje god stignu?

Jesu li to isti oni ('tzv. lexovi') koji su učinili sve da nikada ne dođe do poštenog procesuiranja odgovornih za komunistička ubojstva, mučenja i zatvaranja hrvatskih domoljuba za vrijeme te nesretne Jugoslavije? Da se nije umiješala Njemačaka, i uspjeli bi!

Jesu li to isti oni koji ni danas ne oduzimaju odličja pravomoćno osuđenima ili kompromitiranima, dok istodobno jedva dočekaju priliku da posegnu za odličjima hrvatskih branitelja i heroja Domovinskog rata?

Ako jesu, onda nije teško razumjeti zašto mnoga pitanja iz naše prošlosti još uvijek čekaju odgovore – i zašto pravda za mnoge ostaje nedovršena.

Možda se neki dugovi nikada neće moći naplatiti, ali nitko nema pravo tražiti od nas da ih zaboravimo.

Narod koji zaboravi cijenu svoje slobode jednog dana mogao bi zaboraviti i samu slobodu.

(P.S. U Londonu je 24. ožujka 2025. godine održan okrugli stol o Hrvatima nestalima u Domovinskom ratu, u organizaciji British Foreign Policy Group na kojem je govor održao povjesničar dr. Robin Harris, nekadašnji savjetnik britanske premijerke Margaret Thatcher, koji je tom prilikom između ostalog izjavio: 'Što se tiče ratne štete, Srbija nije platila niti dinar, niti kunu, niti euro, niti cent odštete za razaranja koja su počinile njezine snage.'  https://misao.hr/dr-robin-harris-srbija-nije-platila-ni-centa-odstete-za-razaranja-koja-su-pocinile-njezine-snage/)

#IvicaPrimorac #DomovinskiRat #HrvatskiBranitelji #RatnaOdšteta #Srbija #RatnaŠteta #NeZaboravimo #Odgovornost #Hrvatska