SVE NAS JE MANJE... A DRŽAVA KAO DA TO NIJE PRIMIJETILA
Prođem kroz naša sela, zapalim cigaretu i gledam ceste kojima su nekada djeca trčali od jutra do mraka. Danas njima prođe tek poneki automobil, s vremena na vrijeme pogrebna povorka, a svatovi teško... Kuće koje su nekada odzvanjale dječjim smijehom danas imaju spuštene rolete, zarasla dvorišta i zaključana vrata. U nekima nitko nije upalio svjetlo godinama jer su djeca otišla u Irsku, Njemačku ili Austriju, ... a malobrojni živi roditelji ostali sami čekati da se za Božić ili Uskrs barem na nekoliko dana vrati ono malo života što je iz njihova doma otišlo.
Nisam ekonomist, nisam neki ekspert po tim pitanjima .... Ja sam običan čovjek i hrvatski branitelj koji je vjerovao da će se nakon svega što smo prošli ova država graditi zbog ljudi, a ne zbog fotelja. Nismo devedesetih ostavljali svoje obitelji, odlazili na bojišta i gledali prijatelje kako padaju da bi jednog dana najveći uspjeh Hrvatske bio broj novoosnovanih agencija, ureda i povjerenstava. Sanjali smo zemlju u kojoj će mladi ostajati, raditi, osnivati obitelji i vjerovati da se od poštenog rada može živjeti dostojanstveno.
A danas, kad pogledam oko sebe, imam osjećaj da se jedino država pravi kako ne vidi ono što vidi svaki običan čovjek. Svake godine stanovnika je manje, djece je manje, učenika je manje, sela su praznija, a poslodavci više ni ne traže radnike po Hrvatskoj nego po drugim kontinentima. Uvozimo stotine tisuća stranih radnika jer domaćih jednostavno nema dovoljno. Ne zato što su naši ljudi odjednom postali lijeni, nego zato što su mnogi otišli ondje gdje se njihov rad više cijeni i gdje mogu živjeti od svoje plaće bez razmišljanja hoće li dvadesetog u mjesecu ostati bez novca.
I dok se običan čovjek pita kako platiti režije, pomoći djeci ili preživjeti do iduće plaće, iz Zagreba nam objašnjavaju da moramo biti strpljivi, razumni i solidarni. Govore nam kako treba stegnuti remen, kako su vremena teška i kako novca nema dovoljno. Čovjek bi to možda i prihvatio kada bi vidio da isti taj remen stežu i oni koji odlučuju o njegovoj sudbini. Ali nekako se uvijek dogodi da za povećanje plaća političarima novca ima, da za još jednog savjetnika ima, za još jednu agenciju ima, za još jedno povjerenstvo ima, za pronevjere ima najviše, a kada branitelj čeka mjesecima pregled ili mlada obitelj traži stan, tada odjednom slušamo kako proračun više ne može izdržati.
U posljednjih šest godina plaće saborskih zastupnika gotovo su se udvostručile. S oko dvije tisuće eura došle su na približno četiri tisuće eura neto. Istodobno je rasla i prosječna hrvatska plaća, što je dobro i što nitko razuman ne može osporiti, ali je rasla sporije. Ne smeta mene što će čovjek biti dobro plaćen ako pošteno radi svoj posao i ako iza sebe ostavlja rezultate. Ono što me muči jest pitanje zašto se od naroda uvijek traži razumijevanje, a od države gotovo nikada ne traži da sama sebi postavi granice.
Kad privatnik izgubi kupce, on nema mnogo izbora. Smanjuje troškove, zatvara poslovnice, otpušta ljude i pokušava spasiti ono što se spasiti može. Kad obitelj ostane bez jednog prihoda, odriče se putovanja, nove odjeće ili nekih planova jer zna da drugačije ne može. Samo država, čini se, funkcionira po nekom posebnom zakonu.
Što je manje stanovnika, kao da je više onih koji njima upravljaju. Što je manje ljudi koji pune proračun, to je više onih koji iz tog istog proračuna žive.
Ne govorim ovo iz zavisti niti zato što nekome želim uzeti plaću. Govorim zato što mislim da običan čovjek ima pravo postaviti sasvim jednostavno pitanje.
Ako Hrvatska danas ima znatno manje stanovnika nego prije dvadesetak godina, zašto se nikada ozbiljno ne razgovara o tome treba li nam jednako velik državni aparat?
Zašto nitko ne govori o tome može li se nešto pojednostaviti, spojiti ili učiniti učinkovitijim? Zašto se od naroda traži da se prilagođava novim okolnostima, a država kao da vjeruje da se ona ne mora prilagoditi ničemu?
Ponekad mi se čini da će, nastavi li se ovim putem, u nekom našem selu ostati živjeti jedan starac, dvojica stranih radnika i tri državna ureda. Jedan će pisati strategiju demografske obnove, drugi će izrađivati akcijski plan za provedbu te strategije, a treći će osnovati povjerenstvo koje će istražiti zašto u selu više nema djece. Svi će uredno napisati izvješća, održati konferencije, fotografirati se pred kamerama i zaključiti kako je problem vrlo ozbiljan. A nitko neće priznati da se o tom problemu trebalo razmišljati puno prije nego što su se ugasila svjetla u posljednjoj kući.
Možda griješim. Možda ne razumijem visoku politiku. Ali znam što sam vidio devedesetih, znam zašto smo se borili i znam da Hrvatska nije stvorena zbog političara, ministara, agencija i fotelja. Stvorena je zbog običnog čovjeka koji je vjerovao da će njegova djeca živjeti bolje nego što je on živio. Zato danas, bez gorčine i bez mržnje, samo postavljam pitanje koje bi trebalo zanimati svakoga tko ovu zemlju voli: ako nas je iz godine u godinu sve manje, zašto država iz godine u godinu nije barem malo manja, jednostavnija i jeftinija za one koji je svojim radom financiraju?
Jer država koja se ne prilagođava narodu prije ili kasnije dođe u opasnost da ostane bez naroda kojem bi trebala služiti.
#Hrvatska, #Demografija, #Iseljavanje, #Stanovništvo, #Depopulacija, #Hrvatska2030, #DržavnaUprava, #Birokracija, #PorezniObveznici, #JavniSektor, #SaborskiZastupnici, #Plaće, #Politika, #Reforme, #Odgovornost, #Gospodarstvo, #Radnici, #BudućnostHrvatske, #OstanimoU Hrvatskoj, #NarodPrijeFotelja, #VrijemeZaPromjene, #Istina, #HrvatskaPrijeSvega, #IvicaPrimorac
Primjedbe
Objavi komentar