U isto vrijeme. Pod istim nebom koje nije pravilo razliku među njima. I zemlja ih primi jednako tiho, ne pitajući tko je što imao i koliko je vrijedio u očima ljudi.
Drugi je hodao uskim, prašnjavim putevima života. Nosio je svoje dane na leđima, često bez sigurnosti i bez oslonca, ali s nečim što se ne može kupiti – sa srcem koje je znalo voljeti i dušom koja je nalazila mir u tišini.
A kada je došao kraj, onaj isti kraj koji ne pita ni za godine, ni za položaj, ni za zasluge, pokazalo se ono što mnogi ne žele vidjeti dok su živi.
Siromah nije imao gotovo ništa ostaviti iza sebe, osim uspomena u srcima onih koji su ga voljeli.
Bogataš nije mogao ponijeti ništa sa sobom, osim praznih ruku koje su cijeloga života skupljale, a nikada nisu naučile davati.
Sve što su stekli ostalo je ovdje – među nama. Po kućama, računima, ladicama, uspomenama i tišinama koje će jednoga dana netko drugi ispuniti svojim životom.
Ali ono što je doista vrijedilo nije završilo u zemlji.
Ostale su riječi koje su nekoga podigle kada je bio na dnu. Pogledi puni razumijevanja kada ga nigdje drugdje nije bilo. Ostala je nevidljiva težina dobrote koju čovjek nosi kroz život, često i ne sluteći koliko vrijedi.
Zato mnogi cijeloga života skupljaju ono što će jednoga dana pripasti drugima. Strahuju izgubiti ono što nikada nije bilo njihovo, dok ravnodušno prolaze pokraj onoga što je jedino moglo biti njihovo zauvijek.
I kada sve utihne, kada se ugase glasovi, a imena i prezimena više ne odzvanjaju među ljudima, ostaje samo jedno pitanje koje nitko ne može izbjeći:
Nije važno koliko si imao...
Važno je kakav si trag ostavio iza sebe.
Primjedbe
Objavi komentar