U studenome 2021. predsjednica norveškog parlamenta Eva Kristin Hansen podnijela je ostavku nakon što je utvrđeno da je koristila službeni stan na koji, prema važećim pravilima, nije imala pravo. Pravo na takav stan imali su samo zastupnici koji žive više od 40 kilometara od parlamenta, a njezina je kuća bila udaljena oko 29 kilometara od Osla. Ispričala se javnosti, prihvatila političku odgovornost i podmirila financijske obveze nastale zbog nepripadnog korištenja te pogodnosti.
Ne radi se o milijunima. Ne radi se o velikoj korupciji. Radi se o političkoj odgovornosti. Ostavku je dala jer je smatrala da nije održivo da vodi parlament dok je slučaj pod istragom.
I tada se čovjek ne može ne zapitati gdje smo mi.
U Hrvatskoj smo se, nažalost, toliko navikli na afere da nas više gotovo ništa ne može iznenaditi. Gledamo političare koji se iz afere u aferu ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Gledamo kako se nakon optužnica, istraga, pa čak i kada priznaju vlastite pogreške, mnogi i dalje čvrsto drže svojih fotelja. Ostavka kod nas često nije čin odgovornosti, nego gotovo nezamisliva riječ, a politička odgovornost prečesto ostane tek prazna fraza iz predizbornih govora.
Možda upravo zato Norveška jest ono što danas jest, a Hrvatska još uvijek teško korača putem kojim bi odavno trebala ići.
Nije Norvešku velikom učinila samo nafta. Velikom ju je učinio mentalitet u kojem se funkcija ne doživljava kao privilegij, nego kao odgovornost. U kojem političar zna da mu je dužnost služiti narodu, a ne očekivati da narod služi njemu.
Država ne postaje uređena sama od sebe. Uređenom je čine ljudi koji poštuju zakon i institucije koje jednako vrijede za svakoga, bez obzira na ime, prezime ili položaj.
Možda bismo se upravo na ovakvim primjerima trebali najviše zamisliti. Ne zato da bismo zavidjeli Norvežanima, nego zato da bismo se zapitali kakvu Hrvatsku želimo ostaviti svojoj djeci. Hrvatsku u kojoj će odgovornost biti pravilo, a ne iznimka, ili Hrvatsku u kojoj će se svaka nova afera zaboraviti čim se pojavi sljedeća.
Jer budućnost jedne države ne određuje samo njezino prirodno bogatstvo. Određuje je prije svega karakter ljudi koji njome upravljaju i spremnost društva da od svojih političara traži ono najmanje što bi svaki javni dužnosnik trebao imati, a to su čast, odgovornost i obraz. 🇭🇷
Primjedbe
Objavi komentar