Izbori? Spektakl bez greške. Rezultati? Stignu brže nego što prosječan birač uspije doći kući, skuhati kavu i sjesti pred televizor.
Demokracija? Naravno da postoji. Uvijek postoji. Baš kao što u svakoj predstavi postoji kulisa koja glumi kuću, iako u njoj nitko nikada nije živio.
"Glasaj slobodno. Zaokruži koga hoćeš. Izrazi svoje mišljenje. Iskoristi svoje demokratsko pravo. Mi ćemo se već pobrinuti da na kraju sve izgleda uredno, europski, civilizirano i u skladu s očekivanjima."
Ne, ovo nije priča iz nekih dalekih vremena kada su drugovi odlučivali što je dobro za narod, a narod bio dovoljno dobar da šuti i plješće. Nije ovo ni lekcija iz udžbenika povijesti pod naslovom „Kako su funkcionirali jednopartijski sustavi“. Ovo je priča o Hrvatskoj u kojoj se već više od trideset godina kunemo u demokraciju, a još uvijek se povremeno ponašamo kao da je narod tu samo da potvrdi ono što su pametniji već zaključili.
Jer, budimo iskreni, Jugoslavija nije bila samo država. Država može nestati. Može se raspasti. Može promijeniti ime, zastavu i granice.
Ali mentalitet... e, to je već druga priča. Mentalitet preživi sve. Preživi ustave. Preživi stranke. Preživi izbore. Preživi čak i one koji se zaklinju da su ga pobijedili.
I tako smo dobili sustav u kojem se svake četiri godine odigra velika demokratska svetkovina. Političari izlaze među narod kao da su upravo sišli s planine nakon četrdeset dana posta. Odjednom ih zanimaju sela bez vode, gradovi bez posla, umirovljenici bez dostojanstva i mladi bez budućnosti. Odjednom svi znaju koliko košta kruh, koliko gorivo i koliko narod teško živi.
Pravo je čudo kako to znanje ispari već nekoliko dana nakon izbora.
Da postoji olimpijska disciplina u nestajanju nakon osvojenih glasova, naši bi političari osvajali zlato na svjetskoj razini.
A narod?
Narod, kao i uvijek, dolazi na birališta. Neki iz uvjerenja. Neki iz dužnosti. Neki zato što vjeruju da nešto mogu promijeniti. A neki zato što još nisu izgubili onu posljednju mrvicu nade da će se jednom pojaviti netko kome će Hrvatska biti važnija od funkcije, fotelje i službenog automobila.
I onda krene izborna noć.
Analitičari analiziraju. Stručnjaci stručno objašnjavaju. Političari zahvaljuju biračima. Gubitnici tvrde da su zapravo moralni pobjednici. Pobjednici tvrde da su dobili povijesno povjerenje.
A narod sjedi pred ekranima i pokušava shvatiti kako je moguće da se nakon svakih izbora promijeni gotovo sve osim onoga što bi se stvarno trebalo promijeniti.
I tu dolazimo do najljepšeg dijela cijele priče. Svi se pozivaju na narod. Svi govore u ime naroda. Svi se kunu u narod. Narod je u svakoj drugoj rečenici.
Ali kad narod postavi pitanje koje nije predviđeno scenarijem, odjednom nastane neugodna tišina.
Kad narod traži odgovornost, onda mu se objašnjava da nije dovoljno informiran.
Kad traži promjene, govori mu se da nije pravi trenutak. Kad traži istinu, dobije povjerenstvo.
Kad traži rezultate, dobije konferenciju za medije. Kad traži pravdu, dobije obećanje da će se problem riješiti u sljedećem mandatu. A sljedeći mandat, kao i horizont, uvijek je negdje ispred nas.
Što mu se više približavaš, on se sve više udaljava. I zato nije najveći problem tko pobjeđuje na izborima. Nije problem ni koja je stranka na vlasti.
Najveći problem nastaje onda kada običan čovjek počne vjerovati da njegov glas više ne može ništa promijeniti. Jer država ne propada kada narod izgubi izbore. Država propada kada narod izgubi vjeru da izbori imaju smisla.
Tada demokracija ostaje bez duše, a ostaju samo procedure, zapisnici, pečati, konferencije za medije i beskrajne priče o tome kako je sve po zakonu.
A i u Jugoslaviji je mnogo toga bilo po zakonu. U tome i jest ironija. Povijest nas je naučila da nije dovoljno da nešto bude zakonito. Mora biti i pravedno. Mora biti i vjerodostojno. Mora biti i takvo da mu ljudi vjeruju.
Zato Hrvatskoj ne trebaju nove političke parole, novi spasioci ni nova pakiranja starih proizvoda.
Treba joj sustav u kojem će svaki građanin biti siguran da njegov glas vrijedi jednako kao i glas bilo kojeg ministra, zastupnika, stranačkog šefa ili političkog moćnika.
Treba joj potpuna transparentnost. Treba joj izborni sustav kojem se vjeruje zato što se može provjeriti, a ne zato što je netko rekao da mu treba vjerovati.
Jer narod nije stvorio državu da bi služio vlasti. Država je stvorena da služi narodu. To je jednostavna istina koju su mnogi zaboravili.
A kad god je vlast počela vjerovati da je važnija od naroda, završila je tamo gdje završavaju svi umišljeni režimi kroz povijest – u udžbenicima, kao upozorenje budućim generacijama.
I zato danas, dok nas ponovno uvjeravaju kako živimo u najboljoj mogućoj demokraciji, čovjek ne može a da se ne nasmiješi onim pomalo gorkim osmijehom i ne postavi jedno sasvim obično pitanje:
Ako je narod zaista gospodar svoje države, zašto se toliko ljudi već godinama osjeća kao gost u vlastitoj kući? 🇭🇷
Demokracija? Naravno da postoji. Uvijek postoji. Baš kao što u svakoj predstavi postoji kulisa koja glumi kuću, iako u njoj nitko nikada nije živio.
"Glasaj slobodno. Zaokruži koga hoćeš. Izrazi svoje mišljenje. Iskoristi svoje demokratsko pravo. Mi ćemo se već pobrinuti da na kraju sve izgleda uredno, europski, civilizirano i u skladu s očekivanjima."
Ne, ovo nije priča iz nekih dalekih vremena kada su drugovi odlučivali što je dobro za narod, a narod bio dovoljno dobar da šuti i plješće. Nije ovo ni lekcija iz udžbenika povijesti pod naslovom „Kako su funkcionirali jednopartijski sustavi“. Ovo je priča o Hrvatskoj u kojoj se već više od trideset godina kunemo u demokraciju, a još uvijek se povremeno ponašamo kao da je narod tu samo da potvrdi ono što su pametniji već zaključili.
Jer, budimo iskreni, Jugoslavija nije bila samo država. Država može nestati. Može se raspasti. Može promijeniti ime, zastavu i granice.
Ali mentalitet... e, to je već druga priča. Mentalitet preživi sve. Preživi ustave. Preživi stranke. Preživi izbore. Preživi čak i one koji se zaklinju da su ga pobijedili.
I tako smo dobili sustav u kojem se svake četiri godine odigra velika demokratska svetkovina. Političari izlaze među narod kao da su upravo sišli s planine nakon četrdeset dana posta. Odjednom ih zanimaju sela bez vode, gradovi bez posla, umirovljenici bez dostojanstva i mladi bez budućnosti. Odjednom svi znaju koliko košta kruh, koliko gorivo i koliko narod teško živi.
Pravo je čudo kako to znanje ispari već nekoliko dana nakon izbora.
Da postoji olimpijska disciplina u nestajanju nakon osvojenih glasova, naši bi političari osvajali zlato na svjetskoj razini.
A narod?
Narod, kao i uvijek, dolazi na birališta. Neki iz uvjerenja. Neki iz dužnosti. Neki zato što vjeruju da nešto mogu promijeniti. A neki zato što još nisu izgubili onu posljednju mrvicu nade da će se jednom pojaviti netko kome će Hrvatska biti važnija od funkcije, fotelje i službenog automobila.
I onda krene izborna noć.
Analitičari analiziraju. Stručnjaci stručno objašnjavaju. Političari zahvaljuju biračima. Gubitnici tvrde da su zapravo moralni pobjednici. Pobjednici tvrde da su dobili povijesno povjerenje.
A narod sjedi pred ekranima i pokušava shvatiti kako je moguće da se nakon svakih izbora promijeni gotovo sve osim onoga što bi se stvarno trebalo promijeniti.
I tu dolazimo do najljepšeg dijela cijele priče. Svi se pozivaju na narod. Svi govore u ime naroda. Svi se kunu u narod. Narod je u svakoj drugoj rečenici.
Ali kad narod postavi pitanje koje nije predviđeno scenarijem, odjednom nastane neugodna tišina.
Kad narod traži odgovornost, onda mu se objašnjava da nije dovoljno informiran.
Kad traži promjene, govori mu se da nije pravi trenutak. Kad traži istinu, dobije povjerenstvo.
Kad traži rezultate, dobije konferenciju za medije. Kad traži pravdu, dobije obećanje da će se problem riješiti u sljedećem mandatu. A sljedeći mandat, kao i horizont, uvijek je negdje ispred nas.
Što mu se više približavaš, on se sve više udaljava. I zato nije najveći problem tko pobjeđuje na izborima. Nije problem ni koja je stranka na vlasti.
Najveći problem nastaje onda kada običan čovjek počne vjerovati da njegov glas više ne može ništa promijeniti. Jer država ne propada kada narod izgubi izbore. Država propada kada narod izgubi vjeru da izbori imaju smisla.
Tada demokracija ostaje bez duše, a ostaju samo procedure, zapisnici, pečati, konferencije za medije i beskrajne priče o tome kako je sve po zakonu.
A i u Jugoslaviji je mnogo toga bilo po zakonu. U tome i jest ironija. Povijest nas je naučila da nije dovoljno da nešto bude zakonito. Mora biti i pravedno. Mora biti i vjerodostojno. Mora biti i takvo da mu ljudi vjeruju.
Zato Hrvatskoj ne trebaju nove političke parole, novi spasioci ni nova pakiranja starih proizvoda.
Treba joj sustav u kojem će svaki građanin biti siguran da njegov glas vrijedi jednako kao i glas bilo kojeg ministra, zastupnika, stranačkog šefa ili političkog moćnika.
Treba joj potpuna transparentnost. Treba joj izborni sustav kojem se vjeruje zato što se može provjeriti, a ne zato što je netko rekao da mu treba vjerovati.
Jer narod nije stvorio državu da bi služio vlasti. Država je stvorena da služi narodu. To je jednostavna istina koju su mnogi zaboravili.
A kad god je vlast počela vjerovati da je važnija od naroda, završila je tamo gdje završavaju svi umišljeni režimi kroz povijest – u udžbenicima, kao upozorenje budućim generacijama.
I zato danas, dok nas ponovno uvjeravaju kako živimo u najboljoj mogućoj demokraciji, čovjek ne može a da se ne nasmiješi onim pomalo gorkim osmijehom i ne postavi jedno sasvim obično pitanje:
Ako je narod zaista gospodar svoje države, zašto se toliko ljudi već godinama osjeća kao gost u vlastitoj kući? 🇭🇷
Potpuno istinito,ali nažalost tako je u cijeloj Europi.
OdgovoriIzbrišiIstina je da nismo jedini .. Lp
Izbriši