🇭🇷❤️ DOMOVINA JE ROĐENA IZ ŽRTVE SVOJIH HEROJA. HVALA SVIMA KOJI SU SVOJE ŽIVOTE UTKALI U TEMELJE SLOBODNE HRVATSKE. ❤️🇭🇷

„Domovina je rođena iz žrtve svojih heroja.“

Kad danas gledam našu slobodnu Hrvatsku, često mi se u mislima vrate oni dani koje vrijeme ne može izbrisati, dani kada se nije pitalo tko koliko može, nego tko je spreman ostati kad je najteže i stati u obranu svoga naroda, svoje kuće i svoga kamena.

Bila je to borba kakvu mogu razumjeti samo oni koji su je prošli. Nije tu bilo velikih riječi ni velikih planova. Bilo je samo nas nekoliko, puška u ruci, srce puno vjere, i odlučnost da ne damo ono što su nam ostavili naši stari. Gledali smo neprijatelja u oči, znali smo tko je s druge strane, a oni su znali da pred sobom imaju ljude koji neće uzmaknuti jer iza njih nisu bili rovovi nego obitelji, djeca, stariji, žene, njihova sela i njihova Domovina.

Ali rat je čudna zvijer. U jednom trenutku misliš da ćeš izdržati, da ćeš obraniti položaj, a već u drugom shvatiš da si opkoljen i odsječen od svojih. Naši su položaji toga dana padali jedan za drugim, a oko nas se stezao obruč iz kojeg se činilo da nema izlaza.

Dvaput smo se toga dana probijali kroz neprijateljske linije. Prvi put kroz vatru, dim i pucnjavu koja je parala nebo. Trčali smo preko terena ne razmišljajući hoćemo li dočekati sljedeću minutu, nego samo kako izvući što više svojih ljudi. Drugi put krenuli smo duboko u noć, kad je zavladala ona ratna tišina koja je često strašnija od same bitke. Korak po korak, bez riječi, osluškujući svaki šum, pokušavali smo pronaći put prema slobodi.

Nas trojica uspjeli smo se izvući na jednu uzvisinu s koje se vidio gotovo cijeli kraj. Ono što smo tada gledali ostalo mi je pred očima do danas. Vidjeli smo dim kako se diže iz naših kuća, čuli pucnjeve koji su odjekivali dolinom i gledali kako neprijatelj ulazi tamo gdje je do jučer odzvanjao smijeh djece i zvuk zvona s crkve.

Stajali smo nijemi jer nismo mogli ništa učiniti. A čovjeku je ponekad najteže upravo onda kad vidi nepravdu, a nema snage ni mogućnosti da je zaustavi.

Uz mene i Niku je stajao Ante. Naš prijatelj, suborac, ...  Čovjek kojega su svi poštovali jer nikada nije tražio od drugih ono što sam nije bio spreman učiniti. Bio je od onih ljudi koji ne govore puno, ali kad progovore, svaka riječ ostane zapamćena.

Dugo je gledao prema prema kućama i ljudima koje je volio, a onda je tiho rekao:

„Volio bih da sam poginuo nego da ovo gledam, a ne mogu ništa učiniti.“

Te riječi tada su me zaboljele, a danas ih razumijem više nego ikad.

Par dana poslije Ante je poginuo.

Nije stradao bježeći niti skrivajući se. Poginuo je onako kako je živio i ratovao, na čelu svojih ljudi, u akciji koja je vratila vjeru i ponos mnogima koji su tih dana mislili da je sve izgubljeno.

Neprijatelj je bio poražen... Ali Ante se nije vratio.

Ostao je tamo gdje počivaju najbolji među nama, oni koji nisu tražili slavu ni priznanja, nego su jednostavno učinili ono što su smatrali svojom svetom dužnošću.

Zato danas, kad slavimo Dan državnosti, ne mislim samo na zastave, svečanosti i govore. Mislim na Antu i na tisuće njemu sličnih. Na ljude koji su imali snove, obitelji i planove za život, ali su sve stavili na kocku kako bi Hrvatska bila slobodna.

Njihova žrtva nije samo dio naše prošlosti. Ona je temelj na kojem stojimo danas.

Zato ih se sjećamo. Zato ih poštujemo.

I zato nikada ne smijemo zaboraviti da je sloboda koju danas živimo skupo plaćena.

Za sve hrvatske branitelje, za sve poginule vitezove i za sve obitelji koje nose teret njihove žrtve — HVALA.

🇭🇷 Sretan Dan državnosti, Hrvatska! 🇭🇷

Neka je vječna slava i hvala svima koji su svoje živote utkali u temelje naše Domovine. ❤️🇭🇷

#DanDržavnosti 🇭🇷 #IvicaPrimorac