2,57 MILIJUNA EURA ZA SRPSKE NOVOSTI I VIDU, A ZA DOMOVINSKI RAT TRI PUTA MANJE! – JE LI OVO NORMALNO?

Ma čovik danas stvarno mora stati, popiti kavu, pročitati ove brojke još jedanput, pa onda pogledati kroz prozor i zapitati se – jesmo li mi stvarno došli do toga da u vlastitoj državi moramo objašnjavati zašto je važno sačuvati sjećanje na ljude koji su tu državu stvarali?

Jer brojke su neumoljive, a one ne znaju ni za stranačke iskaznice, ni za predizborne govore, ni za ono naše poznato „ma lako ćemo“.

Za Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata u 2025. godini izdvojeno je oko 932 tisuće eura, ustanova koja već dvadeset godina skuplja dokumente, svjedočanstva i građu o ratu, objavila je 134 knjige, čuva podatke o gotovo 15 tisuća smrtno stradalih, među kojima je više od osam tisuća hrvatskih branitelja, a u njoj radi i devet doktora znanosti, od kojih je osam svoje doktorate vezalo upravo uz Domovinski rat.

A onda okreneš stranicu hrvatske financijske priče i vidiš da je za Novosti iz dva promatrana izvora otišlo oko 1,17 milijuna eura, dok je za Vida TV otišlo još gotovo 1,4 milijuna eura, pa kad to sve lipo zbrojiš dobiješ oko 2,57 milijuna eura. I sad bi čovjek, po nekom našem već dobro poznatom običaju, trebao samo slegnuti ramenima i reći: „Ma dobro, to su različite stvari, ne možemo to uspoređivati.“

Naravno da su različite stvari, ali novac je isti – hrvatski novac, novac iz državnog proračuna koji pune građani ove države – i upravo zato mislim da svaki građanin ima pravo pitati po kojim se kriterijima određuje koliko vrijedi jedan projekt, koliko drugi, što država smatra prioritetom i zašto se za neke stvari novac pronađe gotovo bez problema, dok se za čuvanje vlastite povijesti uvijek nekako pojavi ono staro „nema dovoljno sredstava“.

Ma razumimo mi da postoje različite proračunske stavke, različiti natječaji i različiti kriteriji, ali ne mogu se praviti da ne vidim ono što piše pred mojim očima – dva medijska projekta dobivaju gotovo tri puta više novca nego ustanova čija je jedna od temeljnih zadaća čuvati dokumente i svjedočanstva o Domovinskom ratu.

I sad se ja pitam, onako običnim jezikom, bez političkih fraza i bez onoga našeg službenog „sve je po zakonu“ – je li sve što je po zakonu automatski i pitanje dobrog odnosa prema vlastitoj državi i vlastitom narodu?

Jer može nešto biti potpuno legalno, može biti provedeno kroz natječaj, komisiju, pravilnik i svih deset pečata koji su potrebni da papir izgleda uredno, ali građanin i dalje ima pravo pitati je li to pametno, pravedno i u interesu države koju taj isti građanin financira.

I tu meni počinje ona prava priča.

Jer mi smo država koja se svake godine uoči obljetnica kune u vrijednosti Domovinskog rata, polažu se vijenci, pale svijeće, drže govori, govori se o herojima, o žrtvi, o generaciji koja je stala na branik Hrvatske i o tome kako njihovu žrtvu nikada nećemo zaboraviti, a onda, kad prođu kamere i završe govori, dođemo do proračuna i tamo se ta velika zahvalnost nekako pretvori u puno skromniju brojku.

E tu nešto ne štima.

Jer Domovinski rat nije neka stara priča koju ćemo se sjetiti samo 5. kolovoza i 18. studenoga, nego događaj iz kojega je nastala država u kojoj danas živimo, država u kojoj naša djeca idu u školu, u kojoj mi radimo, plaćamo poreze, svađamo se oko politike i, što je najvažnije, slobodno govorimo ono što mislimo.

A zašto onda ne bismo imali i puno snažniji odnos prema ustanovama koje tu priču dokumentiraju i čuvaju?

Zašto se ne bi još više ulagalo u knjige, arhive, svjedočanstva branitelja, istraživanja i dokumentaciju, pogotovo sada kada nam ljudi koji su devedesetih bili na prvim crtama polako odlaze i sa sobom nose uspomene koje više nitko neće moći ponoviti?

Jer papir možeš skenirati, dokument možeš arhivirati, fotografiju možeš digitalizirati, ali čovjeka koji je nešto proživio ne možeš vratiti kad ga više nema.

I onda mi netko govori da moramo paziti kako govorimo o prošlosti i da se moramo „suočiti s prošlošću“.

Pa dobro, hajdemo se suočiti.

Ali onda se prvo moramo suočiti s dokumentima, svjedočanstvima i činjenicama, a ne s političkim interpretacijama koje se mijenjaju kako se mijenja politički vjetar.

Jer ako vlastitu povijest ne budemo čuvali mi, vrlo brzo će nam je početi objašnjavati drugi, a onda ćemo se jednoga dana čuditi kako je moguće da djeca više ne znaju tko je branio Vukovar, gdje su se vodile bitke, koliko je ljudi poginulo, zašto je Oluja bila nužna i kako je uopće nastala moderna hrvatska država.

Pa kako će znati kad im mi sami nismo ostavili dovoljno tragova?

Možda je to i najtužniji dio cijele priče, jer mi imamo generaciju koja još uvijek pamti devedesete, imamo branitelje koji mogu svjedočiti, imamo dokumente, fotografije, ratne dnevnike, zapise, knjige i institucije koje su sve to desetljećima skupljale, a umjesto da sada, dok još možemo, napravimo najveći mogući napor da se sve to sačuva za buduće generacije, mi očito još uvijek raspravljamo je li za to potrebno malo više od onoga što se trenutno izdvaja.

A onda se čudimo što nam mladi odlaze.

Čudimo se što ne znaju povijest.

Čudimo se što im je svejedno.

Pa kako im neće biti svejedno ako smo im mi prvi pokazali da se prema vlastitoj povijesti odnosimo kao prema nekoj stavci koju treba riješiti kad ostane novca?

I zato ovo nije pitanje protiv Novosti, nije pitanje protiv Vide TV, nije pitanje protiv Srba u Hrvatskoj i nije pitanje treba li manjinske medije financirati ili ne, jer manjinska prava imaju svoje mjesto u demokratskoj državi i o tome možemo razgovarati sasvim normalno.

Ovo je pitanje prioriteta i odnosa prema vlastitoj državi.

Ako država može izdvojiti oko 2,57 milijuna eura za dva medijska projekta, a za ustanovu koja sustavno dokumentira Domovinski rat oko 932 tisuće, onda ja kao građanin želim znati zašto je to tako, tko je odredio takve prioritete i zašto se nitko ne pita bi li bilo normalno da institucija koja čuva povijest nastanka ove države ima barem jednako ozbiljnu, ako ne i puno snažniju financijsku potporu.

Jer kada se govori o Domovinskom ratu, svi smo puni riječi.

Ali država se ne mjeri samo riječima.

Država se vidi i u proračunu.

Vidi se u tome što financira.

Vidi se u tome što čuva.

Vidi se u tome što smatra važnim.

I zato mi je pomalo smiješno, a istovremeno i žalosno, kad svake godine slušamo kako je „sjećanje temelj budućnosti“, a onda kad treba financirati institucije koje to sjećanje stvarno čuvaju, odjednom postanemo vrlo racionalni, štedljivi i oprezni.

Za neke stvari se očito može, samo treba pronaći dobar razlog.

Za Domovinski rat izgleda prvo treba pronaći novac, pa tek onda razlog.

I neka se nitko ne ljuti zbog ovoga pitanja, jer pitanje nije napad na državu – pitanje je upravo suprotno, pitanje je iz ljubavi prema državi i prema ljudima koji su je stvarali.

Ja samo želim znati jesmo li svjesni da jednom kad ode generacija koja je osobno proživjela devedesete, više neće biti dovoljno reći „pričali su nam naši stari“, nego će nam trebati knjige, dokumenti, arhivi i svjedočanstva koja će toj djeci pokazati što se stvarno dogodilo.

Jer povijest koju ne zapišeš na vrijeme jednog dana postane samo priča.

A kad priča ostane bez dokumenata, onda je vrlo lako napraviti neku novu priču.

I zato bih volio da mi netko iz hrvatske vlasti, bez politike, bez velikih govora i bez onoga poznatog „sve je transparentno i po zakonu“, odgovori na jedno sasvim jednostavno pitanje:

KOLIKO NAM JE STVARNO VRIJEDAN DOMOVINSKI RAT?

Jer ako nam je vrijedan samo onda kada treba položiti vijenac, zapaliti svijeću i stati pred kameru, a kada treba otvoriti proračun i ozbiljno financirati njegovo dokumentiranje onda odjednom postaje manje važan, onda se moramo zapitati kakvu poruku šaljemo generacijama koje dolaze.

I na kraju, kad naše dijete jednoga dana pita „Tata, dida, kako je bilo tada i zašto ste se borili?“, ja ne želim da mu moramo odgovarati samo vlastitim sjećanjem, nego želim da može uzeti knjigu, otvoriti arhiv, pogledati dokument, pročitati svjedočanstvo i sam vidjeti istinu o vremenu u kojem je stvarana Hrvatska.

Jer autocestu možeš ponovno asfaltirati, zgradu možeš obnoviti, političara možeš zamijeniti, proračun možeš ponovno napisati, ali ako izgubiš vlastito sjećanje i dopustiš da ti drugi napišu povijest, to više ne možeš popraviti jednim rebalansom.

Zato nije stvar u onih deset eura razlike koje se negdje pojave u tablici, nije stvar ni u tome tko je kome politički simpatičan, nego je stvar u jednoj puno većoj stvari – što ova država smatra vrijednim sačuvati.

A ako nam nije dovoljno važno sačuvati vlastitu povijest, dokumente, svjedočanstva i imena ljudi koji su stvarali i branili Hrvatsku, onda se jednog dana nemojmo čuditi ako naša djeca budu učila nečiju tuđu verziju naše priče.

JER DOMOVINSKI RAT NIJE FUSNOTA HRVATSKE POVIJESTI.
DOMOVINSKI RAT JE TEMELJ NA KOJEM OVA DRŽAVA STOJI.

Pa je onda red da se tako prema njemu i odnosimo.